Neki drugi podaci govore da svilene trake i dijelovi odjeće od svile pronađeni u Qianshanyangu, u pokrajini Zhejiang, datiraju iz 3000. godine pr. Kr., dok neke druge indicije početke korištenja svile vraćaju još 1000 godina u prošlost. Smatra se da je tajna uzgoja svilca, kao i tajna proizvodnje tkanine iz njihovih vlakana, brižljivo čuvana 2000 godina. Kako bi se sačuvala tajna nevjerojatnog svilenog sukna, iznošenje živih svilaca it Kine predstavljalo je najveći zločin. No konačno su kineski imigranti oko 200. godine pr Kr. znanje o kulturi svile prenijeli u Koreju. Do 300. godine kultura obrade svile već je bila poznata i u drugim dijelovima Azije, ali je već i puno prije, oko prvog tisućljeća pr. Kr., bila razvijena trgovina svilenom tkaninom i s drugim zemljama. O tome svjedoči jedna mumija u Egiptu umotana u svilu, iz 1070. godine pr. Kr. Tijekom nekoliko narednih stoljeća, karavane su redovito prevozile svilu u Indiju, Turkistan i Perziju. Prema legendi, oko 140. godine pr. Kr.svilogjstvo i svila iz Kine proširili su se u Indiju. Do 2. stoljeća iz Indije su u Perziju brodovi već prevozili vlastitu, indijsku, sirovu svilu i tkanine. Nekoliko stoljeća kasnije i Japan je razvio uspješno svilogojstvo. Perzija je postala centar trgovine svilom između Istoka i Zapada. Bojenje i tkanje svile razvilo se kao zanimanje i u Siriji, Egiptu, Grčkoj i Rimu. Obrtnici su koristili nešto malo sirove svile s Orijenta, ali većinu su dobivali izvlačeći vlakna iz istočnjačkih svilenih tkanina. Kultura obrade svile još uvijek je bila tajna Azije. Na području Mediterana došlo je do potrebe razvoja lokalne proizvodnje sirove svile. Justinijan I., bizantski car od 527. do 565. godine, nagovorio je dva perzijska redovnika koji su neko vrijeme živjeli u Kini da se tamo vrate i prokrijumčare svilce u Carigrad. Oni su to, u šupljinama svojih bambusovih štapova, i učinili oko 550. godine. Tih par otpornih svilaca bili su početak raznih podvrsta koje će opskrbljavati europsko svilogojstvo sve do 19. stoljeća. Bizant je bio jednako tako ljubomoran čuvar tajne svile, pa su puno stoljeća tkanje i trgovina svilom bili isključivo carski monopol. Svi najbolji tkalački stanovi bili su smješteni unutar kompleksa palače u Carigradu, a tamo proizvedena odjeća korištena je isključivo za carsku odjeću ili kao dar stranim predstavnicima. Malo - pomalo, svilogojstvo je pustilo korijenje u mnogim krajevima, a posebno u južnim područjima Turske. U šestom ili sedmom stoljeću u južnoj Europi je obrt proizvodnje svile već bio prilično razvijen. Prve zemlje koje su uvele novu kulturu bile su Grčka Italija i Turska, ali se proizvodnja svile ubrzo proširila i u Španjolsku, Portugal i Francusku.

 

 

            U Italiji su venecijanski trgovci trgovali svilom i poticali njen uzgoj. Do 13. stoljeća talijanska svila postala je važan dio nacionalne trgovine. U Europi je bila toliko popularna da su francuski vladari pozivali talijanske proizvođače svile da utemelje francusku industriju svile, sa središtem u Lyonu. Dakle, kultura obrade svile u Europi je cvala, posebno u Italiji i Francuskoj. No 1854. godine pojavila se nepoznata bolest koja je napravila pomor među svilcima. Louis Pasteur je zamoljen da prouči bolest. Otkrio je uzročnika te razvio sredstva kontrole. Talijanska se industrija oporavila, što se za francusku ne može reći. Tu je situaciju iskoristio Japan i u međuvremenu modernizirao metode svilogojstva te ubrzo osvojio velik udio svjetske proizvodnje sirove svile. Tijekom i poslije Drugog svijetskog rata proizvodnja svile stagnira. Pojavljuju se umjetna vlakna poput nailona koja sve više osvajaju trgovinu pletenom i drugom odjećom. Ipak, svila je i dalje ostala luksuzni materijal te važan proizvod Japana, Južne Koreje i Tajlanda.

 

http://sites.google.com/site/najfinijatkaninasvila/Home/pocetci