Istine i laži o vakcini protiv tetanusa

Poznato je da oni koji prežive trovanje tetanusom ne stiču imunitet od tetanusa. Pitanje za medicinske idiote glasi: kako se onda vakcinom stiče imunitet?

 

 

 NAJMOĆNIJI I NAJBOGATIJI LJUDI NA ZAPADU, MEĐU KOJIMA SU I VLASNICI FARMACEUTSKIH KOMPANIJA, NE VAKCINIŠU SVOJU DJECU.

ZATO SU TAKO ZDRAVI, DUGOVEČNI I NIKO OD NJIH NIJE TEŽAK 200 KG.

ZA NJIH NIJE ONO ŠTO SU ONI NAMENILI PROSTOM NARODU.

 

U ŠVAJCARSKOJ, NJEMAČKOJ I SKANDINAVSKIM ZEMLJAMA VAKCINACIJA NIJE OBAVEZNA. MEĐUTIM, SMRTNOST NOVOROĐENČADI I DECE KOD NJIH JE, SAMO ZBOG BOLJIH HIGIJENSKIH I ŽIVOTNIH USLOVA, DALEKO MANJA NEGO U ZEMLJAMA U KOJIMA JE VAKCINACIJA OBAVEZNA.

 

U JOŠ SIROMAŠNIJIM ZEMLJAMA TREĆEG SVIJETA, DJECA KOJA SE UOPŠTE NE VAKCINIŠU UOPŠTE NEMAJU AUTOIMUNE BOLESTI (ALERGIJE, DIJABETES, ASTMA...). STRADAJU SAMO OD NEUHRANJENOSTI I NEHIGIJENSKIH USLOVA.

 

 Luj Paster nikoga nije izliječio od bjesnila, cijela teorija o imunizaciji putem vakcina zasniva se na dokazanim lažima.

Većina sastojaka vakcina se ne navodi ni na deklaraciji jer je to "poslovna tajna", sve sastojke ne znaju niti provjeravaju ni državne institucije koje odobravaju vakcinu za upotrebu. Zna se za koga one rade.

 

Ne postoji nijedna studija u svijetu o djelovanju vakcina koja bi bila neutralna, tj. koju je sproveo nezavisni naučnik a koja je bila urađena kao slučajna dvostruko slijepa studija, sa placebo grupom, a koja bi dokazivala neškodljivost vakcine i njenu zaštitnu funkciju. Takva studija ne postoji. Sva zvanično prihvaćena "istraživanja" sprovele su same farmaceutske kompanije koje su i napravile vakcine i sva su lažirana. Svi "dokazi" o ispravnosti vakcina zasnivaju se jedino na međusobnim "koncenzusima" farmaceutske industrije, naučnika i političara koji rade za njih.

Kao jedini dokaz o djelovanju neke vakcine uzima se prisustvo antitjela nakon primljene vakcine. Antitjela se javljaju kao reakcija na upale koje nastaju zbog aluminijum (sulfata, fosfata, hidroksida...) - koji se samo zato i stavlja u vakcine: da bi izazvao upale i antitjela. Da bi se te upale kontrolisale dodaju se antibiotici, koji ne deluju baš uvjek. Ali krije se od javnosti da prisustvo antitjela uopšte ne predstavlja i imunitet na dati virus. Prisustvo antitjela samo pokazuje da je organizam došao u kontakt sa otrovima iz primljene vakcine.

Dr. Robert S. Mendelsohn (1926.-1988.), nekadašnji direktor Američkog pedijatrijskog društva, nikada nije prestao da upozorava na opasnosti od vakcinacija beba, pišući o brojnoj djeci čije je zdravlje bilo trajno narušeno, uključujući slučajeve teškog oštećenja mozga. Istaknuo je da je dr. William Torch s Medicinskog fakulteta u Renou Univerziteta u Nevadi izvjestio da je dvije trećine od 103 djece koja su umrla od sindroma iznenadne dojenačke smrti (SIDS) bila vakcinisana DTP (difterija-pertusis-tetanus) vakcinom unutar tri nedjelje prije njihove smrti, a mnoga su umrla unutar jednog dana nakon primanja vakcine. Jedna studija iz 1994. utvrdila je da djeca s dijagnosfikovanom astmom (bolest disajnog sistema koja ima sličnosti sa SIDS-om) imaju pet puta veću verovatnoću da su primila vakcinu za veliki kašalj (hripavac, pertusis) nego da nisu. Druga studija utvrdila je da bebe imaju osam puta veću smrtnost od uobičajene unutar tri dana nakon dobivanja DTP vakcine. Kad je Japan zabranio vakcinaciju djece mlađe od dvije godine, njihov problem sa SIDS-om praktično je nestao. Američka vlada je morala da jamči za sigurnost DTP injekcija, budući da su se farmaceutske kompanije koje su ih proizvodile suočavale s brojnim tužbama zbog narušenog zdravlja i smrti izazvanih vakcinama.