Ludwig van Beethoven, genijalni njemački skladatelj i jedan od najvećih umjetnika u povijesti čovječanstva, kao oduševljeni pristaša francuske revolucije odrazio je u svojoj glazbi duh nove epohe, oslobodivši je prvi put u povijesti društvene uvjetovanosti i izrazivši u njoj načelo umjetnosti kao izraza osobnosti i unutrašnjeg života, no uzdignuto na općeljudsku razinu.  Beethoven potječe iz flamanske obitelji, koja svoje korijene vuče iz Brabanta 15. stoljeća. U Bonnu, gdje je rođen 16. ili 17. prosinca 1770., dolazi u doticaj sa starijom i suvremenom glazbom i književnošću i upisuje studij filozofije. Godine 1792., kad drugi put dolazi u Beč, studira kod Haydna, Salierija i drugih uglednih majstora te Beč više ne napušta. U njemu i umire 26. ožujka 1827.

Beethoven nije imao stalnog namještenja, međutim, preporukom svojih bonskih prijatelja, osobito grofa Waldsteina, ušao je u bečke aristokratske krugove gdje se u to doba mnogo muziciralo te ubrzo stekao priznanje kao vješt  glazbenik. No, pijanistička ga karijera nije zanimala i on se, ohrabren ponudama nakladnika, sve više posvećuje skladanju. Do 1800. piše uglavnom djela za  klavir - sonate do opusa 14, među njima i Patetičnu, i za druge raznovrsne komorne sastave. Tada počinje stvarati i simfonije, njih devet.

Godine 1804. izvodi se njegova Treća simfonija u Es-duru, prvotno nazvana Bonaparte, a potom Eroica. Sretan u svojoj umjetnosti Beethoven vjeruje da će se i njegov privatni život promijeniti, osobito kada 1806. boravi kao gost obitelji Brunswick na njihovu imanju u Mađarskoj. Zaljubljen u Terezu Brunswick, valjda jedinu ženu koja ga je doista voljela i koja je shvatila svu veličinu njegove glazbe, s njom se potajno zaručio, ali do braka nije došlo te je do smrti ostao neženja.

U vrijeme održavanja Bečkog kongresa 1815. izvodi se Osma simfonija u F-duru te druga verzija Beethovenove jedine opere  Fidelio. Usporedno sa simfonijama skladao je 1815. poznate klavirske sonate - Mondschein, Appassionatu i Les adieux, čudesne gudačke kvartete, kao što je opus 59. nazvan Razumovski, u kojima je uzdigao glazbu na razinu spoznajne umjetnosti, violinsku Kreutzersonatu, klavirske koncerte u c-molu, G-duru, Es-duru te prekrasni violinski koncert u D-duru. U tom razdoblju punoga stvaralačkog napona već je gluh te izvedbe svojih djela više nije mogao čuti, ali ono što je tada skladao - Missu solemnis za sole, zbor i orkestar, posljednje klavirske sonate i Devetu simfoniju u d-molu, u kojoj solisti i zbor u četvrtom stavku pjevaju Odu radosti na Schillerov tekst, te posljednjih pet gudačkih kvarteta, govori o genijalnoj glazbenoj nadarenosti i neslomljivoj snazi volje.

U svom monumentalnom djelu otvorio je glazbi nove puteve razvoja. Beethovenov specifični tematski aforizam, ciklički sonatni oblik i posebno simfonijski stil u ishodištu su nove glazbe Bartoka i Schönberga. Kada je umro, jedan drugi genij - Goethe, rekao je za njega: Nikad dosad nije postojao umjetnik tako nabujale snage, silovite volje i skrivene nježnosti.

WWW.HRT.HR