Osnovni materijali za uređenje ovakvog vrta su kamenje, šljunak, pijesak te vrlo malo biljaka i mahovina. Svaki kamen, komadić šljunka ili drvo imaju svoje značenje u okruženju u kome se nalaze. Kamenje je postavljeno tako da “prepričava” bajke o velikim borbama ili predstavlja velikog zmaja. Često je najveći kamen simbolizirao Budu tj. njegovu figuru, a manje je kamenje predstavljalo mlade životinje ili šumske kreature.

Ovakvi vrtovi obično nemaju jezero ili rijeku. Pijesak simbolizira vodu i posložen je u krugove te tako predstavlja mreškanje vode. Ovakvi se vrtovi u Japanu uvijek gledaju s okolnih pozicija kako se ne bi poremetili sklad i dimenzija kompozicije.

Zen svećenici su toliko dobro uređivali vrtove da su oni postali vrhunski primjeri vrtne umjetnosti.

Okruženju vrta se mogu dodati i neki arhitektonski elementi kao što su mostovi, lampe ili puteljci. Drvene i kamene lampe se koriste puno češće od metalnih, jer se prednost daje prirodnim materijalima, koji ambijent čine mirnim i tihim. Smisao i ideja vrtova su duboki i trebali su omogućiti i produžiti meditaciju. Redukcija materijala u koncepciji Zen vrtova reflektira japanske stavove prema umjetničkoj senzibilnosti, ljepoti i prostoru u koji su oni, kao pojedinci, radije uključeni nego samo postavljeni. Prostor Zen vrta se ne doživljava samo pogledom, on se jednostavno mora osjetiti…