Planet Zemlja je za sad naš jedini dom, a prema svim pokazateljima tako će i ostati još jedno duže vrijeme. Zbog toga si moramo priznati jednu veliku ironiju koja nam se događa: na našem planetu svakim danom ima sve više i više ekoloških problema. Kud god pogledamo, počevši od mjesta u kojem živimo pa sve do ledenih slojeva Antartike i ispraznih pustinja u Africi, čovjek može uočiti nešto što se svuda događa – ekološke probleme.

Ekologija je nešto što uvijek završi na drugom mjestu – odmah iza ekonomije i naše potrebe za novcem i moći. Ovim omalovažavanjem našeg planeta dobiva se dojam da se Zemlja zapravo ne vrti oko Sunca, već da se vrti oko novca. Ekologija je uvijek negdje iza i može opstati samo ako joj ekonomija to dopusti, a to se nažalost događa vrlo rijetko.

U doba velike industrijalizacije zapadnih država isključivo se gledalo na ekonomski učinak svega što je rađeno, a ekologija je jednostavno bila potpuno zanemarena. Tek kad su nastali ozbiljni problemi u obliku kiselih kiša i velike količine sitnih čestica u zraku, zapadne zemlje su počele pridavati određenu pozornost ekologiji i to samo kod rješavanja trenutno vidljivih problema. Što se tiče dugoročnih problema poput globalnog zatopljenja – to je još uvijek na drugom mjestu jer za sad su posljedice male i gotovo neprimjetne, a buduće generacije će se valjda snaći. Zemlje koje su trenutno u razvoju slijede iste principe ekonomskog proboja kao i zapadne zemlje u doba industrijalizacije te nemaju obzira za okoliš. Ali ekologija se sve više vraća i o njoj se sve više priča zbog toga jer nam priroda polako ali sigurno okreće svoje drugo lice, lice s puno ožiljaka od silnih ekoloških problema.

Je li ovo hrana ili gorivo? Zapadne države još uvijek ne znaju odgovor na ovo pitanje.

Mi živimo u doba najgore krize u povijesti čovječanstva. Strašno puno ljudi na svijetu živi u gladi ili na rubu gladi, ali mi poprilično uspješno uspijevamo ne obazirati se na njih i njihove probleme. Mi tu uspješno od hrane radimo razna goriva u obliku biodizela i bioetanola, a naši dragi političari nas uvjeravaju da je sve to zapravo super ideja jer ćemo smanjiti uvoz nafte – ako bude sreće možda čak i za nekoliko postotaka. Nikoga zapravo nije briga što ćemo mi ta biogoriva jako skupo platiti kroz više cijene hrane (koju naravno uvozimo jer je nema dosta zbog toga što hranu koju imamo pretvaramo u goriva), veće ukupne emisije stakleničkih plinova, a na kraju i zbog veće cijene goriva jer hrana koju pretvaramo u gorivo postaje sve skuplja. Ali unatoč svemu tome – mi ćemo za razliku od onih koji već sad nemaju hrane preživjeti. Oni vjerojatno neće – nemaju dovoljno plodne zemlje za proizvodnju hrane, a nemaju niti dovoljno novaca da uvoze sve skuplju hranu.

Ali koga zapravo briga za njih? Sve dok uspijevamo utažiti svoju žeđ za novcem i luksuzom – nama je dobro. I uvijek tražimo još više. Ova nezasitnost je zapravo glavni pokretač svih ekoloških problema koji postoje. Kapitalizam sa sobom nosi kapitalne dobiti i to je mjerilo uspjeha neke kompanije. Ako je dobit veća – kompanija je bolja. A dobit se uvijek može povećati ako natjeraš ljude da rade više, a smanjiš glupe izdatke kao na primjer izdatke za očuvanje okoliša. Socijalistički režimi idu u drugu krajnjost – svi trebaju biti isti, pa se zbog toga nikome niti ne da baviti problemima jer ionako će na kraju biti isti kao i ostali (takozvana grupna odgovornost). U budućnosti će se morati pojaviti neka bolja ekonomsko-društvena uređenja, samo se nadamo da to neće doći prekasno.

Situacija je toliko izvan kontrole da glavni na ekološki problem – globalno zatopljenje – nitko na visokoj razini ne gleda ozbiljno, ali ako raste cijena nafte onda se stvara frka i panika. To je tužna ekološka realnost u kojoj živimo. Dobro znamo da radimo veliku štetu planetu, ali sve dok dobit raste šteta je prihvatljiva. A lista ekoloških problema sve je veća – klimatske promjene, globalno zatopljenje, zagađenje okoliša, ugrožene životinje itd.

Da bi se stvarno nešto pokrenulo na bolje potrebno je da visoko rangirani političari budu na strani ekologije, a ne na strani ekonomije. I to ne samo u vrijeme predizborne kampanje, već i nakon izbora jer tek tada mogu napraviti promjene. Papa Ivan Pavao II je 1990 godine na svjetski dan mira izgovorio vrlo zanimljivu rečenicu: „Ozbiljnost ekološke situacije otkriva u kako je dubokoj krizi ljudski moral“. A to je bilo prije gotovo 20 godina (tada se isto glavni svjetski političar prezivao Bush).

Ekološki problemi su danas daleko ozbiljniji nego ikad prije i jednostavno moramo nešto poduzeti ako želimo da ljudska rasa opstane na planetu zvanom Zemlja. Problemi koje imamo neće jednostavno nestati. Globalni ekološki problemi zahtijevaju globalnu akciju, akciju na razini cijelog svijeta. Je li to moguće?

www.ekoloskiproblem.blogspot