Rođen: 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču
Umro: 19. lipnja 1949. u Zagrebu

Vladimir Nazor koji je brojnim stihovima i pregrštima proze snažno obogatio hrvatsku književnost rodio se 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču.

Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka kojemu se samo jednom nakratko vratio.

Od gimnazije u Splitu, preko studija prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Nazor je najviše vremena proveo u Istri i Hrvatskom primorju.

Rođenjem čakavac Nazor je bio zaljubljenik u štokavski. Počeo je Slavenskim Biblijskim legendama, Živanom, Dionizijevskim pjesmama, vrtlogom sjajnih boja, životnošću, strastvenošću ljudske naravi.

Iako generacijski u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čemu ne preuzima zasade moderne: artizma i dekadencije.

Godine 1904. u Zadru mu izlazi Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati istarske sonete. Koju godinu kasnije Matica slovenska, objavljuje Velog Jožu - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam držao neuspjelim.

Zatim nastaju Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Nakon što je naprasno, prijevremeno umirovljen, još se više posvećuje književnom radu. U kazalištu mu izvode Crvenkapicu, ali je ogorčen režijom i uspijeva ishoditi skidanje predstave s programa.

Na izborima 1934., Nazor se krivim političkim potezom izložio velikoj javnoj kušnji, glasajući za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača.

S neskrivenom željom da potre taj neugodni čin, 1938. zapisuje u dnevnik: Glasovah za listu dra Mačeka. Uskoro objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

 

 

 

Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe prešao je partizanima, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima.

Poslije rata objavio je i Pjesme partizanke. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora.

 

 

 

Posljednji javni nastup imao je 1949.: kao novoprimljeni akademik čitao je novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, navijestivši nekoliko dana prije svoju smrt.

 

Nazor je umro 19. lipnja 1949. Od najhrvatskijeg našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkom Mirogoju beskrajna povorka štovatelja.

Tito i Nazor

C V R Č A K

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dvije stijene, dva obronka postaše moji boc
i A glava - gorski vrh".

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam.
....
... O, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan!

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.