ZLATNA VLAS

        

         Bio jedan čovjek, sam, sam, sam.

         Njegovao je svoju samoću kao da je ona rijedak cvijet. Svoje beznađe tetošio je kao jedinu sigurnu stvar pod krovom nebeskim.

         Jednoga se jutra probudio, i na jastuku ugledao žensku vlas – dugu i zlatnu. On nikada rukom nije taknuo žensku vlas, on se jedva kada usudio zirnuti u zaljuljanu žensku kosu na ulici, u prolazu. A sada je duga, zlatna vlas dijelila s njim isti jastuk.

On ju je najprije gledao, da vidi hoće li nestati. Budući nije nestala, dodirnuo ju je. Opet nije nestala. Nije, dakle, bila snoviđenje. Nadalje, prozori su bili zatvoreni. Danima, pa i tjednima, to jest, mjesecima, bolje reći, godinama, nije odlazio u miješana društva - tamo gdje bi, da je odlazio, vlas bila mogla prionuti za odjeću, i tako dospjeti u krevet.

“Sve je to nemoguće”, izustio je, oprezno milujući vlas. “Ali ti se ne brini. Mene baš briga što je nemoguće”.

 

         Ostatak svojih godina čovjek je proveo voleći zlatnu vlas.

Volio ju je odanije i potpunije nego što drugi muškarci vole cijele, žive žene. Pričao joj je ono što je oduvijek stanarilo u njegovoj duši. O svojoj ljubavi prema oblacima. O svojoj ljubavi prema svemu što se ne može zadržati, ni uzbirčiti, i što te ne može ugroziti svojom stalnošću - što traje tek toliko da bi se moglo otisnuti u odlazak. O mreškama na rijeci, o pokretima trava pod težinom rose – o tomu joj je šaputao kao o ključevima svojega bića. Smiješeći se, otkrivao joj je kako je cijeloga života iznalazio način da se traženo ne nađe, i da se samotinja njegova duha nikad ne onečisti nadom u Drukčije.

“Ali ti... Ti si moja jedina vječnost”, tepao joj je. “Tebi jedinoj dopuštam da me svežeš“.

A onda ju je jednoga dana, već u dubokoj starosti, upitao s namjerom, naravno, da ne dobije odgovor:

         “Kad si ti tako lijepa i mila, kakva li je tek tvoja vlasnica”?

         Kad je poslije izvjesnoga vremena ponovio svoje pitanje, osjetio je pod sobom sedlo nezauzdanoga konja: osjetio je da je zajahao mladu i neprolaznu maštu. Osjetio je da se zlatna vlas jednim svojim krajem proteže kroz prozor na ulicu, da se ovija oko tornja, oko trga, oko vodoskoka, oko ljudskoga žagora. Osjetio je, nadalje, kako se šiljak njegova pitanja zabada negdje izvan njegove samoće. Negdje u svijet koji ne zna vidjeti, ne zna voljeti, a kojim ipak hoda kraljica lepršavoga zlata, ona, vlasnica još tisuća takvih vlasi, kojima može svezati još tisuće samoća - a nalik je oblaku u prolazu, i mreški u nestajanju.

Duboko u sebi osjeti tinjak žeravice, davno gurnute pod pepeo. Preplavi ga strah, kakav obuzima zvjerku, opkoljenu u brlogu.     

         “Zar tako”? zarežao je put vlasi. “Zar i ti”?!

         Zgrabi ju, potrči do prozora, i pusti ju niz vjetar.

         “Hajde i ti kuda idu oblaci”!

I odahne, kao kad još jednom nadmudriš smrt.

 

 

Tko nađe zlatnu vlas, sam će odrediti dokle ona seže.