Zemlja noću leži rasklopljenih bedara. Dva bedra, dva labuda, dva bijela lepeta, svjetlucaju u tami dižući se u nebo. Između njih, šapat.

         “Nema zemlje i nema neba. Postoji samo Moje milovanje tebe, koje ti još ne osjećaš“.

         Ujutro zemlja zaglavinja rijekama, podzemnim ognjevima, ljudskim žudnjama. Korača kroz močvaru razvijorenih riđih kosa, tražeći samo crveno, crveno, crveno. Crvenperku ribu. Crvenicu glinu. Crvenu krv.

Iznad nje nebo, visoko, nedosegnuto, osim prošle noći, među labudima.

         Zemlja...

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)