ZAŠTO SI TUŽNA, RADOSTI MOJA

 

         “Zašto si tužna, radosti Moja”? reče Divni Stranac jednoj duši samotnici, posjeloj na cesti, kao da je cesta prag kuće. Duša se prenu na ove slatke riječi, pogleda tko ih je izgovorio, i učini joj se: netko tko joj je dolazio u san. 

         “Eto, nemam ni oca ni majke”, rekne tiho.

         “A što sam Ja”?

         Ona pogleda u Nj i ugleda povorku svojih roditelja, gdje korača iz davnih dana, i stapa se s likom Divnoga.

         “Ah, ali nemam brata. Ovaj, po krvi mi brat, zadao mi je previše boli da bih ga za brata držala”.

         “A što sam ti Ja”?

         Ona opet pogleda i ugleda povorku braće i sestara iz davnih dana, sve do zloga brata, i svi su ulazili u Nj kao u svoju kuću.

         “Ah, ali nemam prijatelja...”

         Pogleda i ugleda silno mnoštvo dragih lica, i sva su se jatila put Divnoga gnijezda.

         “Nemam ni muža...”

         Ugleda sve svoje muževe u Njemu.

         “Eh, a dijete, ne možeš mi biti dijete...”

         I ne htjede pogledati. Jer znala je da bi ugledala cio jedan narod djece, a djeca, sva njezina, sva voljena, sva izgubljena, sva nađena. Oborila je glavu, ne želeći se prelako oprostiti od svoje tuge.

         “Kad imaš Mene, kako možeš biti tužna”? prijekorno će On, pruživši joj ruku da ju podigne iz prašine. A ona mu reče:

         “Predugo sam bila tužna, i prihvatila sam tugu kao jedino što me nije iznevjerilo. Kako ju sada ostaviti na cesti, i poći radosna s Tobom”?

         “Povest ćemo i tugu, da nam netko putem pjeva”.

 

 

         S Njim niz cestu, da zapjeva tko je plakao...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)