„Dođi…“, kaže on. I zna da će ova priča potrajati.
Ona šuti. Odgovara osmijehom. Daje mu ruku. Zajedno se uspinju.
Ka vrhu.
Neobično. Ništa neobično. Tamo su se penjali i drugi. Nimalo obično.
„Ovo je samo naše. Ovo smo samo mi. I nitko više…“, šapuće on.
Ona se smješka. I plače.
“Nemoj plakati. Mi ćemo uvijek iznova uskrsnuti ovdje. I slaviti nas i mjesec i zvijezde i zemlju i more i miris mandarina u tvojoj kosi…”
Onda se spuštaju natrag.
Adio noći. Adio cvijete u kamenu.
Dobro jutro… drugačijem jutru… i novoj prošlosti koja zasjenjuje sve što je bilo prije.
I sve se otvara i blista i diše i treperi i miruje i dodiruje i ... pretvara u zagrljaj…