Sjela sam na osamljenu plažu. Ne znam jesam se dosista našla tamo ili je to bilo samo u mojim mislima. Puhao je topli vjetar što donosi sjećanja, sjećanja koja tjeraju na plač. Izula sam cipele I dopustila slanoj vodi da obavije svoje ruke oko mojih nogu. Sunce se nalazilo točno iznad moje glave I hlad palme mi više nije pomagao. Oblio me znoj pa sam se poprskala morskom vodom po licu.

More ima sličan okus kao suze,to su zapravo suze planete Zemlje. Šta su moje suze u usporedbi s njezinim. Ona ima zaista zašto plakati. Nema nikoga, samo šum vode, ja I ti.

Nacrtala sam na mokrome pijesku srce I jedno od tvojih imena. Zaklopila sam oči I zaboravila na vrijeme. Mora da sam dugo spavala jer kada sam se probudila sunca više nije bilo a more je utihnulo. Slučajno sam pogledala pijesak I primjetila da su moje crtarije I dalje tu! Niti more, slane suze nisu uspjele obrisati ono što sam napisala. Preplavio me ponos I sreća. Znala sam da me niti u najvećoj nevolji nećeš napustiti.

Obula sam cipele I krenula strmim puteljkom prema malenoj uzvisini što se protezala iznad plaže. Ništa se ne događa slučajno. Htjela sam još jednom promotriti ovo mjesto koje mi je tako puno dalo danas. Prve zvijezde su se počele rastapati u moru. Položila sam dlan na drvo koje je nijemo promatralo isti prizor, htjela sam mu zahvaliti što je sa mnom podijelilo ovaj trenutak a ja ću sa njim podijeliti svoja sjećanja.