Tvornica debila

Sjedim za Božić kod staraca u Zaprešiću na ručku i moja sestra kaže malom; „Ako prođeš sa 4, dobit ćeš bicikl.“ Ja se sjetim nas kad smo bili takvi balavci i za četvorku bi dobio šumaričinu, a bicikl sam jedino mogao ukrasti nekom ispred dućana.

Mrzio sam školu.

Sjedio sam u klupi kao pas vezan za radijator. Drvo stolice bilo je hladno, zidovi prljavi, a na zelenoj ploči su kredom ispisivali laži. Ne one velike, epske laži, nego sitne, uporne, svakodnevne. One koje ti uđu u glavu dok još ne znaš kako se braniti.

Rekli su mi da učim da bih bio slobodan. Premda je sve to meni ličilo na zatvor.

Mrzio sam taj smrad osnovne škole, pomiješan miris znoja, izuvenih cipela i sataraša koji će biti za ručak u dnevnom boravku jer su starci radili do 16 u Zagrebu.

Zvono je određivalo kad smijem misliti, a kad šutjeti. Pet minuta za pauzu, četrdeset pet za dresuru. Nije bilo važno što mislim, nego jesam li točno ponovio. Nije bilo važno zašto nešto postoji, nego hoću li to zapamtiti do ispita. I svaki put kad bih pitao zašto, gledali su me kao da sam prdnuo usred mise.

Neću nikada zaboraviti sat iz biologije kada smo učili da ptice imaju perje, nose jaja, a sisavci dlaku i rađaju mlade koje hrane mlijekom, a ja sam digao ruku i pitao za čudnovatog kljunaša. Učiteljica mi je samo rekla da začepim i zapamtim ovo što piše kredom na ploči. On je vijerovatno izrod prirode isto kao i svi oni koji se ne uklapaju u narativ i trbuh gausove krivulje i bolje ih je ušutkati dok je još vrijeme.

Učili su me da budem točan, uredan i tih. Da znam zavezati cipele i nemam crnog ispod noktiju. Nitko me nije učio kako da budem slobodan. A obečali su.

U toj zgradi nije bilo mjesta za sumnju. Sumnja je bila greška. Greška je bila minus. Minus je bio prijetnja. A tri minusa bila su jedan. Prijetnja je bila budućnost bez diplome, bez posla, bez uspjeha, bez obitelji. Ako imaš jedan biti ćeš beskućnik. Tako su nas držali u liniji, ne batinom, nego strahom. Suptilnim, dobro upakiranim strahom.

S vremenom sam shvatio da škola nije tu da te nauči razmišljati. Ona je tu da te navikne. Da te nauči sjediti ravno osam sati dnevno. Da ti kičma nije pogrbljena. Da slušaš autoritet čak i kad on nema nikakvo smisla. Da radiš zadatke koje mrziš za nagradu koja dolazi kasnije. Kad kasnije ? Ili možda ako dođe. Gdje je ta moja nagrada za osam razreda osnovne, četiri srednje i pet fakulteta ? Da li je to ovo što živim ? Kuća, posao, kuća, doživotni kredit, skupa hrana, piva s društvom u subotu i dva tjedna mora. Da li je to ta nagrada ?

Sedamnaest godina škole samo je bio trening. Ne za život , nego za posao. Život nemam.

Gledao sam kako pametni klinci postaju tihi. Kako divlji gube zube. Kako kreativni nauče da je bolje ne isticati se. Sustav nije lomio sve odjednom. On je strpljiv. Lomi polako. Ocjenom po ocjenom. Opomenom po opomenom. Ukorom po ukorom. Dok jednog dana ne shvatiš da više ni nemaš što reći. Samo slušati. Dizati se kad ti kažu da se digneš i sjesti kad ti kažu da sjedneš.

Bicikl. Onaj bicikl sa početka teksta. Jebo te i bicikl i četvorka. Šta me netko nije naučio živjeti ?

I onda te puste van, s diplomom u ruci, i kažu: Evo, sad si odrastao, sad si spreman.

Spreman za što?
Za šutnju.
Za prekovremeni.
Za kredit.
Za čekanje mirovine koja možda nikad neće doći.

Obrazovni sustav proizvodi ljude koji znaju slijediti pravila, ali ne znaju postaviti nova. Ljude koji znaju odgovarati, ali ne znaju pitati. Ljude koji se boje pogriješiti više nego što se boje živjeti.
Nazivaju to uspjehom.

Najveća ironija je što nas uče da smo slobodni pojedinci, dok nam istovremeno mjere inteligenciju standardiziranim testovima, kreativnost divergentnim mišljenjem, a vrijednost prosjekom. Ako ne staneš u tablicu nisi problem sustava, nego si ti problem.

Tako nastaju robovi modernog doba.
Bez lanaca.
Bez bičeva.
S diplomom na zidu nasuprot ulaznih vrata stana na kredit.

Ne mrzim znanje. Mrzim način na koji su ga pretvorili u oružje protiv onih koji ne žele klečati. Mrzim što su znatiželju zamijenili disciplinom, a strast pravilnikom. Mrzim što su od učenja napravili tržište, a od djece investiciju.

A najviše mrzim to što sam dugo vjerovao da je problem u meni.
Danas znam; sustav ne želi slobodne ljude. Slobodni ljudi postavljaju pitanja. Slobodni ljudi ne pristaju na gluposti. Slobodni ljudi ne rade sve što im se kaže samo zato što netko nosi kravatu ili stoji ispred ploče.

Zato škola ne proizvodi slobodu.
Ona proizvodi red.
A red je samo lijepo ime za kontrolu.

Nikola Borić

P.S. i da, da nisam jalov i da mogu imat klince, ne nebih ih dao u školu, ne bi im obećavao bicikle za dvojku, što ne znači da ne bi znali čitati i pisati jer znanje nije u obrazovnom sustavu isto kao što Bog nije u crkvi i religiji. Ali tko sam ja da tu išta mogu reći kad nemam djecu, pa nemam ni tog prava. 

Shumska Ceramica