TRI VISOKE PLANINE

 

         Tri su starca sjedila na tri najviša planinska vrha zemlje, i tri su stotine godina mirovali. Mirovali su kao svjetlost, i jurili kao svjetlost. Kad je prošlo tri stotine godina, otvorili su usta, i porazgovorili sa sobom, i istovremeno jedan s drugim i trećim.

         “Ja sam potpuno Njegov”, rekao je prvi starac.

         “On je potpuno moj”, rekao je drugi.

         “On, niti je moj, niti sam ja Njegov”, progovorio je treći. “Jer samo On jest”.

         Tri su se planinska vrha, na tri golema kopna, jedni drugima prikučili, ne vjerujući da čuju što čuju. To je trajalo tek djelić djelića sekunde, a onda se sva tri potresno vratiše na svoja mjesta.

Sve tri planine i pod njima sva tri kopna počeše propovijedati jedini pravi put.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Hm, ne znamo.

 

 

Da pokušamo:

 

Ja sam potpuno Njegov = predanost bez ostaka i uvjeta.

On je potpuno moj = predanost bez uvjeta i ostatka,

s prisnošću i uvjerenjem beznadno, bezdano zaljubljenih.

On jedini jest = nedvojstvo, stanje izvan riječi i misli.

 

 

Misli za promišljanje:

 

         Da li svjetlost više stoji, ili više juri? Da li više pripadamo Bogu, ili Bog više pripada nama? Da li je to različito? Ili nije? Ako jest, zašto jest? Ako nije...itd.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)