SVIL-VILA

 

 

        Jedna svila sanjarila je o torbacima Marka gospodara.

        Ma nije to bila svila, nego vila.

        “Da sam svila, ja bih se savila u torbake Marka gospodara,” govorila je na usta pjevača.

        A Marko ode na put i ne sazna da bi se vila radije bila pretvorila u svilu i savila se u njegovu torbaku, nego da ostane na vrletima i oblacima. U torbaku je ponio pogaču i vino, i nahranio se do prve mehane. Ono što nije u torbaku ponio, ostalo je u njemu kao vječita glad i žeđ.

        A svil-vili ostade samo jedna stvar na svijetu, koju je smjela i htjela nazvati svojom: njegov osjećaj da mu nešto važno nedostaje. Osjećaj da mu je torbak prazan, iako je tu i pogača i vino. Nedostajalo je još nešto, nezamislivo vilinsko i svilinsko, i on nije znao što je to, i on se utaman upinjao saznati što je to, i jer nije saznao, zaglavinjao je u prvu bitku, i zaturio tamo glavu, a torbak mu pusti osta u jarku.

 

       

        Cvil svile i svil vile... naša, Marko, neraširena krila.

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.