U onom dijelu sv. mise, kad mi se krvotok vraća u normalu, kad dišem smirenije i sa olakšanjem, sretna da je propovijed iza mene, redovito razočarana, očekujući nešto posebno, nešto što dirne dušu i natjera čovjeka na razmišljanje...okrećem glavu na obje strane u nedoumici, kome da prvom dam ruku i poželim MIR.

To je onaj momenat kad većina zna da se obred približava kraju, pa sa grižnjom savjesti i pokajanjem poželi bar taj trenutak zaželjeti onaj neophodni mir sebi i drugima koji nam svima često nedostaje.Ruke se križaju jedna preko druge u snažan ili pak mlohav stisak, mrmljaju se dobro poznate riječi koje se u svakodnevnici tako često zaboravljaju, pogleda uprtog dolje ili negdje mimo....

Neki od njih najrađe bi to preskočili, mrski su im dodiri, ta rutina koju čovjek već odavno zna napamet i učini reda radi ili prisiljen osobom do njega.

Okrenuvši se s ispruženom rukom u želji da i ja budem dio toga, stiskajući ruke meni u susret, primjetim staricu iza mene. Stajala je  nepokretno, pogleda spuštenog prema dolje, učinivši mi se sama u toj masi ljudi u pokretu i šapatu riječi.

Nekim unutarnjim, neobjašnjivim porivom potaknuta, dotaknem joj rukom nadlakticu, a ona se prenu, kao iz nekog dubokog sna i pogleda me ravno  u oči.U njima ugledam suze koje samo što nisu potekle i ja odjednom osjetim knedlu u grlu.

Čvrsto joj stisnem ruku, nesposobna da izgovorim riječ, a ona mi uzvati snagom koju nisam očekivala.Ne znam koliko sam dugo držala njezinu ruku, možda samo par sekundi, ali dovoljno da osjetim grube dlanove i jagodice prstiju.Zagledam se u njezino lice  prošarano dubokim borama, sa tek nehajno zavezanom maramom oko njega, iz kojeg su virili pramenovi sijede kose.U njezinim očima, mokrim i sjajnim od suza, pročitam ono što stisnuta tanka usta nisu bila u stanju izgovoriti:" Hvala!"

Ako postoje momenti u životu koje ostave duboki trag u meni, onda je to bio jedan od tih trenutaka u životu....

Nisam bila više u stanju pratiti slijed obreda.Najednom me cijela ta masa ljudi oko mene počela gušiti. Digla sam se i gurajući se kroz gomilu izletjela van. Zraka.....zraka....vrištala su moja pluća....a srce je plakalo....

Je li to bio moj susret s budućnosti ili pak dodir s grubom gospođom stvarnosti?

Što mi to želi onaj gore poručiti upravo danas, na Badnje veče?