Učim se da ne namećem ljudima svoju verziju njihove sreće. Znači, ukratko, da podržavam ljude u njihovim željama i naumima koji su nekad i dijametralno suprotni od mojih i da im želim sreću u tim naumima. Učini se da je sreća različitim ljudima različit pojam. Da ne možemo svi naći sreću u istom životnom putu. Životni putovi su kao rijeke koje teku. Negdje se isprepliću sa drugim rijekama, ali korita im nastavljaju teći u njihovom smjeru.

Hoću reć, mi ljudi se susrećemo i djelimo fine trenutke, ali svi putujemo u neke svoje destinacije… Nema osobe koja će ići u našu destinaciju s nama, možemo imati partnere, ali naša destinacija je samo naša. Sami se rađamo. Sami umiremo. Da je prirodno u životu da sa mužem il ženom ostajemo skupa cijelu vječnost, ne bi se odvojeno rađali i umirali. Rastajemo se i od najmilijih, i dalje idemo, našim putem, naša rijeka nastavlja dalje razdvajajući se od drugih.

Nego, sreća. Jedno je vježbat tu nauku, željenja sreće drugima u stvarima koje su nama možda i nelogične i besmislene, a jedno je to istinski želiti. Da bi to istinski željeli, moramo imat spoznaju istinsku, da mi ljudi nismo isti i da za svakog vride njegova pravila. I da svako živi svoj put, da nijedan (uključujući ni moj) put nije bolji od puta nekog drugog. Jasno, ne mislim ovde na ekstreme, tipa serijske ubojice i slično, to je druga priča, o kojoj neću sad.

Sad, bez te spoznaje, da svi ljudi su potpuno jednaki i da njihova sreća ne mora bit nešto što je nama logično i što se nama sviđa, možemo eventualno bit tolerantni. Znači ono, reći pošteno “ja mislim da taj put koji si ti odabrao/odabrala je za mene besmislen, ali podržavam pravo na tvoj izbor. Jako je teško, pa gotovo i nemoguće zauzet stav koji bi ja nazvala “stavom Ljubavi”. A to je: Ja nisam takva kao ti i meni te stvari u kojima si pronašao/pronašla sreću ništa ne znače, ali ako si ti našao/našla sreću u tome, samo naprijed, furaj svoj film i nek ti sreća potraje.