Ispred njenih vrata,stajao je mali snježni zec i sav se tresao od hladnoće....

Snegović -vila se nasmije,i propusti ga unutra..i on je veselo odskakutao prema ognjištu.

Ugrij se slobodno..reče mu vila..vidim da si sav se smrzao...vidi kako su ti uši porumenijele..

Nema vremena..nema vremena..promrsi,između dva drhtaja,mali zeko..mama mi je upala između dva ledenjaka..možeš li mi ikako pomoći....i ako ne požurimo bit će kasno....

Snjegović-vila,se stane užurbano oblačiti, i dohvati iz kuta svoj čarobni štapić..sigurno će joj zatrebati,a zatim reče:Ti ostani ovdje,u toplom..znam o kojem mi mjestu govoriš..i učiniti ću sve što bude u mojoj mogućnosti ,da ti spasim mamu..

Mali je zeko,iako nevoljko,ipak posluša..i dok je brisao svoje zečje suze...teška se vrata zalupiše i vila nestane...Cupkao je oko vatre..zabrinut...i razmišljao sa zebnjom o svojoj mami..

Snjegović-vila je poletjela koliko je mogla..da što prije stigne do velikih ledenjaka....snijeg je prštio svud oko nje,i kud god je prolazila...bijeli je prekrivač silazio na zemlju..

Blijeda polarna noć,koja će dugo potrajati...mnogih mjeseci..ovdje u dalekoj Laponiji...i ona rumena svjetlost na istoku..tako prekrasna....pružala je predivan prizor....

Ali vila nije ništa od te ljepote vidjela..žureći da što prije stigne ..i spasi mamu malog zeke..

Pomno je zavirivala u svaki kutak...u svaku rupu i rupicu..bivajući i sama već pomalo očajnom,,jer nikog nije mogla primjetiti....

A hladni je vjetar nanosio nove naslage snijega takvom brzinom,prekrivajući smrznuto tlo..da se počela pribojavati kako je zakasnila....

Ali kroz vjetar tad začuje glasić jednog tuljana,koji joj je veselo vikao..tu je..tu je..evo .uspjela se uhvatiti za moj repić...vilo požuri molim te....ne mogu je sam izvući..

Vila nije potrčala,već naprosto poletjela.i začas se stvori kraj tuljana..

I pruži zečici svoj čarobni štapić,kao bi se mogla za njega uhvatiti ..

Zečica ,se uz pomoć vile ,u zadnji čas iskoprca iz ledene rupe...i legne obamrla na snijeg...

Hvala vam,oboma..promrmlja,kad je malo došla k sebi..a gdje je moje dijete?

Na sigurnom,ništa ne brini...on mi je javio...reče joj Snjegović vila,a sad svi idemo u moj dvorac...da se ugrijete...i večerate..i da proslavimo sretan završetak..

Evo..popnite se na moja leđa..i začas ćemo stići..

Tuljan i zečica ju poslušaše..i nisu lebdjeli dugo..iako se zečica strašno bojala visina..te je cijelim putem prekrivala oči...

Kad su stigli u vilinski dvorac...mali je zeko radosno zagrlio svoju mamu..dok ga je ona gladila.i sa majčinskom ljubavlju lizala meko,bijelo krzno...

Uh,uzdahne Snjegović -vila,glavno da je sve sretno završilo....vidite i sami koliko znači kad smo svi složni...i voljni jedan drugom u nevolji pomoći..

Svi se složiše sa njom,,,i nisu imali ništa nato nadometnuti....

KRAJ