105. SLAVA ČOVJEKA I SUZE ANĐELA

 

        U lađici od jasmina ljuljala se dva anđela. Jedan je anđeo govorio drugomu:

        “Odoh ja časom na zemlju da se rodim kao nijema djevojčica”.

        A drugi anđeo odgovori prvomu:

        “Pričekaj. Red je da ja siđem prvi, jer ja ću biti liječnik, koji će te izliječiti, i s tobom se oženiti”.

        “Dobro. Silazi”, složi se prvi.

 

        Tako se najprije rodi dječak.

        Rodi se bistre glave i okretan, te je završio silne škole. Mogao je biti što je htio: graditelj mostova, slikar, pisac, liječnik. Odlučio je postati liječnik. Nije znao zašto. Jer u žaru i zanosu osvajanja zemlje, zaboravio je dogovor na nebesima.

        Djevojčica, nijema od rođenja, rodila se kasnije, u mnogočlanoj, siromašnoj obitelji. Bila je na smetnju roditeljima, braći, i sestrama. Dane je provodila u kutu, pognute glave, nikomu dobrodošla. Ali zato je mogla pamtiti nebeski dogovor.

Tobožnjim slučajem tu se jednom zatekao onaj liječnik. Vidio je nijemo dijete, i osjetio da je ono izazov njegovu znanju i umijeću. Shvatio je da bi mogao izliječiti djevojčicu, pa je odlučio upustiti se u taj pothvat. Jer računao je da bi mu njezino izlječenje moglo donijeti svjetsku slavu. Domaća mu slava dosezala tek do koljena. Naumio je, dakle, uložiti svu svoju vještinu, trud, znanje, i snagu u to da izliječi nijemu jadnicu, čiji je slučaj odavno proglašen beznadnim.

        Liječio ju je, izliječio ju je.

        Takav je bio dogovor, zar ne?

A kakvo je to bilo slavlje! Car ga je odlikovao. Grad mu je odao sve moguće počasti. Iz drugih su zemalja stizali liječnici i novinari da vide čudo. Što se tiče izliječene djevojke, ona mu je ponudila svoj život. Takav je bio zavjet na visinama, nije li? Ali kad mu je to pokušala reći, podsjetiti ga, on se grohotom nasmijao. Da, liječnik je uzimao samo ono, što je smatrao doličnim glasovitoga sebe.

        Uselio se u veliku, bogatu kuću. Imao je sluge, novac, i odličja. Imao je sve na svijetu, osim jedne jedine stvari. Nije se mogao sjetiti koja je to stvar.

Naposljetku je oženio carsku kćer ljepoticu, kao što se očekivalo. Ni to nije bila ta stvar. Rodilo se mnogo zdrave, lijepe, nadarene djece. Ni to nije bila ta stvar.

        Izliječena je djevojka u međuvremenu umrla. Bila je zdrava, a smrt ju je zadesila poput spokojnoga groma. Čuveni liječnik pročitao je o toj smrti u novinama. “Nenadana smrt izliječene gluhonijeme djevojke...” Tada se sjetio. Istoga časa umro je i on.

 

        Kad su se opet zaljuljali u lađici od jasmina, jedan je anđeo gorko plakao. Ne zna se koji. Bilo je obostranoga razloga plaču.

 

       

         Slava na zemlji možda je plaćena suzama anđela.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)