"Neki ljudi će vam prići, jer ih vaš sjaj privlači. Neki će vas odbaciti zato što je vaš sjaj za njih prejak i to je u redu. Nastavite sjajiti i dalje." - Will Smith
Ovo je istinita priča o meni i životu mojih roditelja. Slavica, rođena Zagrepčanka završila je u Bosni. Moja mama Slavica je rođena 15.10.1921. u Zagrebu, u Mandaličinoj 13. Živjela je sa majkom Katarinom, ocem Alojzom, starijim bratom Josipom i mlađom sestrom Marijom. Njen otac Alojz je imao još troje djece iz prvog braka sa tada pokojnom ženom Franciskom, tako da su tu još bila dvojica starije polubraće (ne sjećam se imena) i starija polusestra Franciska, zvana Fanika. Otac Alojz je umro kad je mojoj mami bilo 7 godina, a majka Katarina je umrla kad je mojoj mami bilo 8 godina. Ostali su njih troje na skrbi grada Zagreba.
Fanika je još bila mlada, imala je tek 17 godina kad se sve to dogodilo i nije mogla preuzeti brigu oko njih troje. Razdvojili su ih: Slavicu su dali obitelji Orsag u Zlatar, a Josipa i Mariju isto tako nekim obiteljima, jer se ne sjećam tih imena. Od šoka, Slavica je oslijepila na godinu dana, nije ništa vidjela, liječnici su rekli, da je to privremeno sljepilo. Nakon godinu dana je progledala, Fanika je došla po njih troje, uzela ih k sebi, jer se u međuvremenu udala za Antuna.
Slavica je rasla, imala je težak život, izučila je za cvjećaricu i radila je “kod neke Židovke u Jurišićevoj, tamo gdje je sad kino Grič”, tako mi je pričala. Bila je više gladna, nego sita. Jednog dana je u cvjećarnicu ušao jedan elegantan gospodin od cca 30-tak godina i kupio je cvijeće. Pogledala ga je onim svojim velikim očima i ostao je zarobljen tim pogledom. Nije ni znala, da ju je slijedio kad je išla kući i prije, nego je išla kući, navratila je u crkvu Svetog Blaža, u Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu gdje je pjevala u crkvenom zboru. Ušao je i on za njom.
Zbor je počeo pjevati “Ave Maria” i onda je ona zapjevala solo dionicu. Naježio se, kako se tad naježio, pričao mi je, jer bi se uvijek naježio kad je ona zapjevala. Slijedio ju je do kuće. To je trajalo oko tjedan dana i kad je sljedeći put navratio u cvjećarnicu, buket kojeg je kupio, poklonio je njoj i zapitao je, da li je slobodna? Odgovorila je da je slobodna. Pitao ju je, želi li sa njim dijeliti život, rad, ljubav. Odgovorila mu je da je maloljetna, ali da on mora pitati njene skrbnike, sestru i šogora.
Došao je k njima i zatražio njenu ruku. Gledali su ga, bio je zgodan čovjek, ali stariji od nje. Da, bio je 17 godina stariji od nje, ona je imala 17 godina, on 34. Slavica je stala pored njega i rekla svojim skrbnicima, da se želi udati za njega i zatražila njihov potpis (to je posebna priča). Sve se događalo prije Božića, vjenčali su se za Novu godinu 1939. godine. Tako je počeo njihov život: zajednički rad, stanovanje po hotelima, jer su živjeli od glazbe.
1941. je počeo je II-Svjetski rat, postalo je jako teško živjeti u Zagrebu i njih dvoje su dobili posao u Bosni. Tako je rođena Zagrepčanka počela živjeti u Bosni. Otkrila je jedan drugi svijet, druge ljude, drugačije od njenih Zagrepčanaca. Ostala je dugo živjeti u Bosni, punih 25 godina je tamo živjela i zavoljela je te ljude, tu lijepu zemlju, proputovala je cijelu Bosnu, Hrvatsku, Sloveniju. Dalje nije išla, jer je u nakon 18 godina braka dobila mene. Tad su prestala njena putovanja, ali putovanja su se nastavila u pričama koje mi je pričala sa tih putovanja, gradova i ljudi koje je upoznavala.
U spomen na Slavicu i njenu Bosnu, sjetila sam se i “Emine” koju je sa posebnim žarom i ljubavlju moja Slavica uvijek znala pjevati te sam joj poklonila jednog dana na internetu 2 dana prije rođendana, 15.10. ovaj članak i njenu “Eminu”.
Kad slušam “Eminu” kao da vidim moju Slavicu kako je prekrasno pjeva, stoji sa mikrofonom u ruci u onim njenim divnim haljinama koje sam najviše voljela: jedna je bila crna od samta, a druga bordo crvena od samta i te dvije haljine su joj najljepše stajale.
Kip Šantićeve „Emine“ koji se nalazi u Mostaru
Mnogi ljudi bi prestali i piti i jesti slušajući Slavicu kako pjeva bilo koju pjesmu, ali kad je pjevala “Eminu” to je bio poseban osjećaj za Slavicu, ali za njenu publiku koja ju je slušala, jer je iz nje izbijao taj neki poseban sjaj kojima je uvijek očaravala ljude ne samo dok je pjevala “Eminu” ili neku drugu pjesmu, taj sjaj je izlazio iz njenog bića cijelni njen život.
Ja sam rođena, a nisam trebala biti rođena. Roditelji su bili 18 godina u braku i tek su me onda dobili. Otac je bio star 53 godine, a mama 36 godina kad sam stigla na ovaj planet.
Bila sam sjajna, bijela (po riječima moje mame Slavice), bila sam mirno, dobro dijete. Kako sam odrastala, imala sam jako bujnu maštu i bojala sam se nekog „čudovišta“ kojeg sam nazivala „Vuvu“. Bojala sam se noću ostati sama, dok su ,pko roditelji išli na posao, jer su radili noću.
Jedne noći kad sam imala 6 godina, u Kutini gdje su radili roditelji, izašla sam iz sobe i lutala gradom, primijetili su me neki ljudi i kako je to bio mali grad, znali su čija sam i alarmirali su moje roditelje. Kad su me pitali zašto sam izašla, rekla sam im:
- Zvao me Vuvu, da izađem pa sam izašla.
Bojala sam se i velikog kamiona marke „Om“. Kad bi prolazio, tresla sam se od straha, a ni danas ne znam zašto je to bilo tako. Uvijek sam bila samozatajno i ozbiljno dijete. Imala sam (a i danas imam) te velike oči i taj neki sjaj koji se obavijao oko mene, a taj sjaj su vidjeli rijetki ljudi.
U mojim očima je uvijek bila neka ozbiljnost, tuga, samozatajnost. Nisam imala puno prijateljica, najbolja prijateljica je bila moja mama i knjige koje sam čitala, a kasnije fantasy filmovi. Nekako sam se uvijek osjećala kao gost na ovom planetu, kao da tu ne pripadam, kao da sam zalutala i – zastala. Zastala sam i ostala.
Godine 1969. počela sam pisati pjesme, napisala sam 3 jako ozbiljne pjesme za svoju dob i od tad se nisam zaustavila. Moj svijet je bio moj tajni svijet bajki, knjiga, filmova.
Uvijek sam bila distancirana od mnogih ljudi, ali jako pristupačna, vedra, komunikativna... sve je to bilo na površini. U mojoj dubini se odigravao jedan sasvim drugi svijet, moj tajni svijet mašte i snova i kad god bih ušla u taj svijet, sjaj oko mene bi se vidio, kao da mi je koža sjajila, oči su bile drugačije, više nisam bila ona osoba koju su mnogi poznavali. Zauvijek sam ostala u svom tajnom svijetu mašte i snova pa iz tog svijeta izlazi u realnost koju moram odživjeti, ali moj život se odvija u sasvim jednom drugom svijetu gdje je sve drugačije.
Jednom sam napisala ova sjećanja:
Vrtim sjećanja i kao vrtuljak se okreću i slike polako na ramena slijeću poput ptica koje sam dozvala i drugim ih imenom nazvala.
Jesu li to bila dobra djela, ono što slijedi iz života i što se uvijek čini? Ne znam, nikad se nisam pitala jesam li činila dobro djelo, što imam ja od tog, što ima Bog, što ima tko? Ima samo onaj kojem je to dobro djelo učinjeno.
Dok sam odrastala, tata mi je govorio:
- Vidiš kako skromno živimo, ja radim, mama ne radi, tebe školujemo. Jednog dana, kad završiš gimnaziju, zaposlit ću te tako da nam možeš pomoći, jer mi od male penzije ne možemo tako vječno živjeti.
Odrastala sam uz tu rečenicu, naravno, želja mi je bila ići na faks i upsala sam ga: Filozofski fakultet, smjer arheologija i engeleski jezik, primljena sam kao redovita studentica, ali tata mi je krajem srpnja 1976. našao posao i počela sam raditi 02.08.1976. Kad sam ga pitala, a što je sa faksom, rekao je:
- Faks uz rad, školuj se sama, ja nemam novaca da te školujem 4 godine.
... i tako sam krenula na put života, a sve drugo je povijest.
Živjela sam sa njima do 1984., redovito sam više od pola plaće davala u kuću i od svoje polovice još kupovala ogrjev za zimu, zimnicu i sve ostalo što treba. Život mi je pokazao svoje pravo lice u mojoj 19.-toj godini, ali da tako nije bilo ne bih sad ovdje sjedila i pisala ovu priču iz života.
Udala sam se 1984. za drugog supruga (prvi je bio samo prvi dečko i odmah je morao biti suprug=tatin nalog, long story), ali sam i dalje nastavljala financijski pomagati roditelje. 1992. je došlo do tragedije: tata je izgorio u kući, imao je tešku, nasilnu i brzu smrt; mama je otišla za njim u roku 11 mjeseci.
Ostala sam sama, našla sam utjehu u teta Ramoni, maminoj najboljoj prijateljici. Od tada sam se preusmjerila na nju, ona mi je pomagala, ja sam njoj. Postale smo nerazdvojne i sad se pitam: a što sam to dobrog ja učinila, osim što sam jedino financijski pomagala roditelje i teta Ramonu?
Ne znam, iskreno moram reći, da mi je to bila dužnost, a ne dobro djelo, ali kako sam od malih nogu odrastala u samotnom okruženju, postala sam samozatajna. Imala sam moj tajni svijet mašte i snova u kojem živim i danas kad se odmaknem od stvarnosti.
U tom svijetu su svi dobri, u tom svijetu je Ljubav najljepša sjajna zvijezda na plavom nebu života.
U tom svijetu nema ničega, osim dobrote, Ljubavi, poezije, glazbe, prekrasnih slika, prijatelja, Božje ljubavi, anđela. U tom svijetu živim i pokušavam ga približiti i Davoru. Taj svijet sam pokušavala približiti svim mojim partnerima sa kojima sam bila. Nitko me nije razumio, osim „plave sjene“ i sad Davora, nitko nije razumio što je tako lijepo u tom svijetu, nitko nije pokazao namjeru niti da odmakne vrata za 1 cm i proviri u taj svijet i bar se nalukne unutra i vidi.
Ne, sve je ostalo na mojoj priči kako je lijepo u tom svijetu, a tko će mi vjerovati, kad ni probao nije?
Zato se pitam, može li jedan lijepi svijet kojeg dajem od srca, bez ičega da tražim natrag, ostati tako neposjećen? Naravno da može, ovisi tko zove, ovisi tko daje i što daje, to je poanta. ''Plava sjena“ je zavirio u taj svijet, zastao i ostao zatečen. Brzo je iz njega izašao J nije bio ni 5 minuta, ali bar je ušao. J
A Davor? E, to je ono najvažnije. On je došao iz tog svijeta. On je jednostavno išetao jedne noći 2004. i pokazao se. Nisam ga ispočetka prepoznala, ali srce ga je osjetilo i zaustavilo se baš uz njega. Pitala sam se – je li fatamorgana, je li to – to?
Život je pokazao da je to – to. Jedno drugo smo pokupili u mom svijetu i krenuli dalje. Ima li veće dobrote, nego pozdraviti „životnu skitnicu“ iz mog svijeta i primiti ga u ovaj, realni svijet i ostati uz njega? Naravno, da ima veće dobrote, ali ta je moja dobrota – prema meni samoj, a i prema njemu. Ta nam je dobrota spasila i moj emotivni život i njegov cijeli život, ta dobrota i dalje održava moj svijet živim, pulsirajućim, ta dobrota i dalje zalijeva moj život svojim plavim slapovima kad god me pogleda. Možda je ovo netipično za neka dobra djela, naravno, jer se ne smatram nekom predobrom osobom, sveticom bla bla. Obična sam žena koja ima svoje mane i dobre strane i koja nastoji, ako je svjesna onog što čini, uvijek činiti ovo: ono što ne želiš sebi – ne čini drugome.
Nisam licemjerna i ne pucam se u neko zvijezdano nebo imaginarne dobrote, ali znam jedno: što god napravim – činim to iz srca, iskreno i dajem onoliko koliko mogu. Ne mogu dati ono što nemam, samo mogu dati ono što imam pri tome, naravno, ne mislim samo na materijalna davanja.
Davati nešto, znači davati i nematerijalno, a tu sam majstor! O materijalnom davanju neću puno J, jer još moram otplaćivati ta davanja minimalno 7 godina J.
Život mi je poklonjen. To je dobra strana Božje ljubavi koja se spustila na mene i znam, da tu nisam slučajno, znam da sam ovdje s onim razlozima koje je Božja ljubav za mene predvidjela. Zbog toga i živim što više u suglasju sa Bogom, a što manje u suglasju sa trivijalnim ljudskim postulatima koji znaju jako vješto zavoditi. Idem dalje u život, tu avanturu meni darovanu, sa Božjom ljubavi i povjerenjem.
ISBN broj od NSK RH 978-953-354-290-4
bglavac
edin.kecanovic
