I tako se događa prolaznost: od  prvog dodira utjelovljene duše sa toplim rukama stvarnosti, koje obećavaju biti zaštita i oslonac..

Roditelji samo jednog djelića cjelokupnih života, koje smo poželjeli sami, baš takve kakvi jesu...

U avanturi-putovanju prema sebi, neki prebrzo odustanu, pa siđu prije nego dočekaju svoju stanicu..

A onda postaju lutalice, tražeći usputne znakove, koji će ih vratiti u vlak sa kojega su sišli..

Teško je odoljeti i ne biti privučen blještavim slikama koje prolaze i obećavaju  skraćivanje puta..

Put do sebe posut je dobrim namjerama drugih i savjetnicima koji su sami sebi odredili da druge uvjeravaju u najbolji pravac prema istini..

Pa neke duše duboko zarone u bol  vjerujući svima osim sebi..

I zaborave na prvobitni cilj svoj: postati i ostati dijete, oslobođeno svih aspekata uvjetovane ljubavi..

I tada se navlače maske.. jedna..druga.. postajemo zaljubljeni u ono biće koje se uklapa u izazovnu šaroliku izložbu likova koji se uklapaju u cjelokupnu sliku koju je netko u ime svih, naslikao kao najbolju..

Pa zaboravimo na kraju tko smo mi, zapravo...

Dok ne zaustavimo vrijeme i ne svedemo ga samo na jedan oblik: ovdje i sada..

Prošlost nas vuče natrag, budućnost opterećuje..

Dok konačno ne shvatimo da nismo ništa od onoga što mislimo da jesmo..

Ponekad nas to može učiniti u očima drugih slabim i ranjivim, ali tek kad se odvažimo ponovo biti "maleni", cilj će nam biti pred očima..

Malo čemo zastati, odmoriti, i osloboditi se silne prtljage koje su nam drugi ostavili, i sa sobom samo ponijeti mali koferčić..Što će biti u njemu?

Popudbina za neka još dalja putovanja.. Koja mrva radosti,

Zrnce hrabrosti za koračanje kroz gustiš sebeljublja, da bi došli do čarobnog dvorca gdje ćemo se sastati sa sobom...

I šaku zvjezdanog praha, da posvjetlimo nebo ako nam postane pretamno...

Da... Put prema sebi zapravo nikad ne završava, jer se zove BESKRAJ LJUBAVI... A ljubav, tek slobodna od same sebe, postaje to što jest :ISTINA...