SAMO TI ZNAŠ DA TO NISAM JA

 

         “Samo Ti znaš da to nisam ja”, izgovori jedan mrk i strašan čovjek, pravi demon, gledajući u Divnoga Stranca. “Svi drugi misle da sam to ja – ova tamna spodoba, koje se svi plaše. Da, svi me izbjegavaju. Ili mi se klanjaju. Pa mi se bijedno ulaguju. Pišu knjige o meni. Sklapaju sa mnom ugovore, kao ona stara budala, Faust. A Ti jedini znaš da to nisam ja”.

         “Pa što si onda”? smiješio se Stranac.

         Hodali su praznom pozornicom jednoga golemog kazališta. Mrki-i-Strašni korakom toljage, Divni Stranac plesnim korakom.

         Mrki-i-Strašni reče ponizno, skrušeno:

         “Ako sam Te dobro shvatio... Niti čega niti koga na ovoj pozornici ima, tko ne igra u drami koju si Ti napisao...”

“Hm, istina je. Samo što su uloge raznorazne”, reče Divni proširujući Svoj smiješak. “Svijetle, tamne, šarene. Svatko prema svojim sklonostima bira ulogu”.

“Da. Ja sam izabrao”, pokunjeno će Strašni. “Ali uzdam se... da redatelj zna da glumac nije uloga. Uzdam se da samo redatelj to zna. Ostali ne znaju. Od te nade ja živim. Inače bih umro, nestao, izblijedio, od same bih pakosti piscu-i-redatelju to učinio - uništio sebe”.

Smiješak Divnoga sada se prelio preko rubova pozornice. Odatle se vraćao, odbijen prazninom. Gotovo su gacali kroz pjene i valove smiješka. Strašni se nehotice stao smiješiti, i on. I smiješeći se, reče:

“Odgovorio si mi ovim smiješkom, koji me sada i samoga obuzima. Ne, neću nestati, sve kad bih i mogao. Stavljam ti se na raspolaganje, i ne pitam više ništa”.

Stranac ga nježno pogleda. Stavi mu ruku na rame. Strašni protrne, krila mu se pod plećima trgnu i zašušte. Stranac tiho rekne:

“Sad moraš otići. Zbog predstave...”

“Znam”, šaptom odgovori Strašni. “Odlazim. Ne želim kvariti redoslijed priče. Zbogom. To jest, do viđenja”.

I poče se udaljavati, licem i likom još uvijek okrenut Divnomu. Ovaj se iznenada uhvati za čelo, kao da se nečega važnog sjetio.

“Hej, stani časkom! Pa nisi samo ti na pozornici - mi smo sada obojica na pozornici”! viknu. “Gotovo sam zaboravio! Kakva je magija ova pozornica! Gotovo sam povjerovao da sam stranac – zar Ja?! Jer jedna od uloga u drami je, kao što znaš, i uloga stranca”.

“Tko si onda Ti”? zausti Strašni plaho, ukočena koraka, spreman na nešto nepoznato.

“Ja sam Divni. Časovito boravim u Svojoj ulozi Stranca, baš kao i ti u tvojoj – kako li se ono zove”??

Strašni je šutio.

“Hej, umjesto “zbogom” reći ću ti da te razlikujem od tvoje uloge. Onoliko, koliko i ti razlikuješ Mene od Moje”.

 

 

Smirujuće? Izluđujuće? Narav bira, sklonost odlučuje.

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)