Snježana se tog jutra digla odlično raspoložena. Dobro se naspavala, otuširala kratko toplom vodom, pa potom hladnom za bolju cirkulaciju i raspoloženje, na brzinu nabacila šminku, pa onda dugo birala što bi obukla.

Htjela je danas biti posebno lijepa. Danas je njegovoj ženi rođendan, i ona to zna, dobro pamti datume, a i majci mu je imendan, nije mu nimalo lako. Njoj priča priče o vječnoj ljubavi, o osjećajima samo njoj posvećenima, o zajedničkom životu, a istovremeno želi kod kuće biti dobar muž i dobar sin, a ne može se sjediti na dvije stolice, samo on to nikako ne može i ne želi shvatiti.

Sjeli su na kavi, u omiljenom kafiću. Gledao ju je onim svojim plavim okicama, sa par suza u kutovima, tek toliko da osjeti prema njemu neizmjernu nježnost, gotovo majčinsku. Znao se uvući pod kožu, naročito kad bi nježnim i strastvenim glasom šaputao o ljubavi.

"Moraš ići kući" rekla mu je. "Nije u redu da si danas vani. Trebao bi ženi i nešto kupiti, ipak joj je rođendan, cvijet ili nešto drugo, kao znak pažnje!"

"Zbog čega" naivno je pitao, kao da onaj svijet doma nikad nije postojao .Gledao ju je ravno u oči, ne treptajući, i trudeći se da njoj pokaže da je samo ona sav njegov svijet.

"Pa rođendan ti je ženi, a majci imendan, nije u redu da si ovdje, odi kući, sigurno pripremaju ručak!"

"Ma kakav ručak. S njom ne bih ručao ni za što na svijetu. Kakav ručak? Ja i ti idemo na ručak, čuješ li? Ja i ti? Mi samo postojimo, nitko drugi na ovome svijetu nam ne treba! Kakve gluposti pričaš, šta bih ja s njima ručao? I šta bih joj kupio, mogu joj kupiti samo kaktus, ili čičak, nikakav cvijet, nije ona ni to zaslužila."

Naći ćemo se ja i ti kasnije u tri sata i idemo na ručak. Sad idem samo nešto obaviti prije toga, imam nekog posla" rekao je.

"Možeš li mi dati jedno petsto kuna", usput je priupitao?

Nije to bilo prvi put da je pitao novac, dapače vrlo često je to radio, i to je smatrao za normalno, Bože moj, pa ona je bila njegova.

Ona je bez komentara otvorila novčanik i pružila mu novčanicu.

Razišli su se, ona je sjela u svoj auto, on u svoj a prethodno su se dogovorili za slijedeći sastanak.

Ona je krenula prema kući, a onda se iznenada predomislila. Napravila je krug s autom i parkirala se iza njegovog koji se još uvijek nije maknuo s mjesta. On nije bio u autu, a nije ni vidjela gdje je.

Sjedila je par minuta u autu, kad ugleda ga sa dva buketa najljepših orhideja koje je ikada vidjela.

Iako su joj suze pošle na oči zbog laži, pokušala ih je progutati, stisnuti u grlu, praviti se da se baš ništa posebno nije dogodilo. Htjela je sačuvati bar dostojanstvo, iako joj se povraćalo od tolikih laži.

Otvorila je prozor, i rekla tihim glasom: "Lijepo cvijeće si odabrao. Sigurno će im se svidjeti"!

"Budalice - rekao joj je - ja sam tebi kupio jedan buket, znam da ti voliš orhideje, a drugi je za moju majku, nju jako volim i poštujem. Kaj ti misliš da te nisam vidio, kad si se stala iz mog auta, pa sam te htio iznenaditi s ovim lijepim orhidejama. Daj uzmi, buket, za tebe je ljubavi, čuješ li za tebe"!

U trenutku joj je prošla misao da zatvori prozor i ode i nikad se više ne javi, a onda je ubrzano prokalkulirala koliko su koštala ova dva buketa cvijeća i izračunala da više nema za treći, ni za ručak,n ukoliko ona ovaj uzme.

Slatkim glasom je rekla: "Znam ljubavi, osjećala sam da si me htio razveseliti. Srce si"! I pruži ruku prema buketu.

On joj preda buket i pognutih leđa, kao da se nebo na njih spustilo sjedne u auto.

A ona, uzme buket i ode na Kamenita vrata, i ostavi ga Majci Božjoj  na dar.