Danas mi je rođendan.. koji je, uopće nije bitno. I svake godine, na ovaj dan, u meni se probudi ona stara sjeta, onaj osjećaj kad ne vidiš smisao svog postojanja, kad ne znaš gdje pripadaš... I tako iz godine u godinu.. Ne slavim ga više, zapravo, nikad ni nisam. Majka mi nikada nije priređivala zabave, a kasnije kad sam se pocela osamostavljivati, upoznala sam njega, pa i nisam imala prilika da se zabavljam s društvom. Sve sto sam dobijala za rođendan, bili su neki poklončići, ljepe želje... i sve je ostajalo na tome. Odrasla sam brzo, prebrzo, moglo bi se reći. Izalazila nikada nisam, dobro, izlazila sam, ali to se nije moglo nazvati niti izlaskom a kamoli provodom. Rjetki bi se sjetili da mi je rođendan, ponekad mi ga je, unesena u svoje probleme, i vlastita majka zaboravljala. Da li me je to boljelo? Da, jeste... u pocetku, sada, to me uopće ne dira. Da mogu, i ja bih ga zaboravila. Ipak, to je samo jos jedan dan u nizu, dan koji nikako da prođe... Gledam kroz prozor, ljudi šetaju... omladina se smije, nabacuju jedni drugima.. Bože, sve bih dala da samo jedan tren budem na njihovom mjestu. Ali, to je nemoguce... Gubim pojam o vremenu, lutam po svojim sjećanjima, po onim danima kad sam bila toliko tužna, a tek sad shvatam, da su to bili najsretniji dani... Čujem zvuk ključa u bravi, to je moja ljubav, dolazi s posla.. Brišem suze, nabacujem kiseli, a opet, na prvi pogled sretni osmijeh.. U ruci mu buket ruža, meni omiljenog cvijeća, i velika čokolada. Grlim ga, ljubim... On se uvijek sjeti... Nikad ne zaboravi... E pa... SRETAN MI ROĐENDAN!!!!