53. RAZMJENA ĆUDI

 

        Jedan je kamen na zemlji bio žalostan.

        Jedan je oblak u nebu bio očajan.

        Kamen je plakao zato što je kamen, što je stanac, što ga ruka ne može smrviti, i što se ne može smekšati kao ljudsko srce.

        Oblak je plakao zato jer je nestalan, jer je netvaran, jer je vjetru podašan, i jer pline bez traga. 

        “Blago tebi,” uzdisao je tvrdi kamen. “Ne znam što bih dao da sam mek poput tebe”.

        “Ne znaš što govoriš“, prekorio ga oblak. “Ja bih radije bio ti, nego ja”.

        “Hoćeš li da se razmijenimo za mjesta i ćud, pa da obojica budemo zadovoljni”?

        Kamen je tek proustio: “Oh... kad bi moglo.”

 

        Sila nad silama na časak je dopustila razmjenu. Kamenje je zaplovilo nebom, oblaci se spustili na zemlju. Istoga je časa kamenje počelo padati uz strašan tresak, a krovovi se rušiti na svoje zidove od voden-kapi. Vjetar se smeo, upirao je svom snagom u bijelo teško grumenje, ali ono je jedino znalo padati.

To je trajalo samo trenutak. Taj su trenutak ljudi zapamtili, i nazvali ga poharom i zemljotresom. Pokazivali su jedni drugima kamenje, govoreći da takvoga gràda nije bilo od praotačkih vremena. Ni takvoga čudnog potresa, koji ruši zidove, a ostavlja na miru stabla i plotove.

        Očaj kamena i žalost oblaka sreli su se negdje na sredini urnebesa, prijateljski se rukovali, i vratili se na svoja zapisana mjesta.

       

        Kad krene dolje u gore, i meko u tvrdo, i ludo u mudro, i traje dulje od časka, tko bi preostao da ga nazove smakom svijeta?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)