Upoznali smo, zavoljeli i zabavljali dok smo išli u gimnaziju. Bili smo jedno drugome prva ljubav, čežnja, otkrivanje, sjeta, smijeh, pjesma, nada.....Dvije godine smo bili nerazdvojni...a onda...kako to obično biva, razišli smo se i svako je otišao svojim putem.

U godinama  koje su dolazile velikom brzinom, znala sam se sjetiti njega i imala jednu želju, vidjeti ga opet, tek toliko da ga upitam kako je, da li je sretan, da li je uspio u životu....samo čuti kako živi. Znala sam da je u inostranstvu, da predaje kao profesor na nekom univerzitetu, i ništa drugo...

A onda, prošle godine, poslije dvadeset i kusur godina,  dobijem od njega poruku da se nalazi u našem gradu, da bi me rado vidio na kafici.....

Bila sam ushićena, radosna, sva u iščekivanju...susret najavila kolegicama u uredu, prijateljima, svima koji su znali i koji nisu znali za nas...

Kolegice su me poslale frizeru (otimala sam se, jer nisam željela pretjerivati), oborile su me na stolicu nanoseći mi malo maskare na oči...“ne, nemojte“ branila sam se, jer se nikada ne šminkam „možda ću plakati, neću...“, no, naravno ništa od toga nije „pilo vode“. Tako opremljena, krenula sam na mjesto sastanka, pred obližnju crkvu. Želudac se malko bunio. Aritmija se neka pojavila...ali....išla sam hrabro, kobajagi samouvjerena, ponosna, zaposlena, samostalna žena..Išla u susret čovjeku koji me je nekada poznavao u svim stanjima, od bolesti, tuge do sreće....raspjevanosti......

Naravno, prepoznali smo se, zagrlili, poljubili...Bilo je bajkovito....

Danas, kada se sjećam tog susreta, sjećam se neopisive nježnosti tokom razgovora, držali smo se za ruke, pričali, ponekada se nagnuli jedno prema drugome,, utisnuli cjelov u obraz, ponovo držali za ruke, i pričali, pričali, pričali....U cijelom susretu nije bilo nikakve sexualne konotacije, nije nilo zadrške u razgovoru, tema nije nedostajalo...iznenadili smo se oboje koliko detalja pamtimo, koliko se datuma sjećamo, koliko smo se, u stvari malo promijenili.....i priznali jedno drugome, koliki smo utjecaj imali na oblikovanje jedno drugoga. Cijeli susret bih ocijenila kao nježnost.....

Možda se ponovo nekada sretnemo, kao dobri, stari prijatelji, koji imaju djelić zajedničke prošlosti......možda i ne...ali sam zahvalna životu što mi je upriličio susret sa jednom dragom osobom koja je posjedovala veliki dio mojega srca, i koja u njemu i dalje stanuje kao draga uspomena.....