Krenusmo iz „Vječnog grada“ prema jugu.(a o  Vječnom gradu drugi put) Izlazimo iz Rima Apijevom cestom kroz drvored pinija pod žarkim suncem juga. Pokraj katakombi sv. Kalista mala crkvica. Nad vratima natpis „Quo vadis?“. To je mjesto gdje je po legendi sv. Petar kada je bježao pred progonima iz Rima, sreo Isusa. Upitao ga je – kamo ideš Gospodine?. U crkvici se još čuva kamena ploča s otiscima nogu, koje su prema priči utisnula Isusova stopala kada je stao pred sv. Petra. Čudna je ta ploča, vidi se da otisci nisu uklesani, a u kamen se ne može samo tako utisnuti neki oblik. Čudno. Posvuda mir, tišina, šumi lahor u krošnjama pinija, gotovo i ja čujem riječi –Quo vadis. Bez obzira na uvjerenja i svjetonazore, čudi kako je jedna nauka – Isusova- ostala živa u svijetu kroz preko dvadeset vjekova, a svjedoci smo kako su propadale velike ideje i pokreti, u čije su se bezvremensko trajanje kleli njihovi tvorci, a nisu potrajale niti čitav ljudski vijek od osamdesetak godina. Možda je nauk Nazarećanina toliko trajan i duboko usađen u svakog čovjeka jer propovijeda samo bezgraničnu ljubav i dobrotu prema drugome. Nastavljamo Apijevom cestom kojom su nekada tutnjale rimske legije, a eto i silno Rimsko carstvo je danas  tek hrpa ruševina. Danas ovdje tek cvrkut ptica i šum vjetra u pinijama.

Idemo na jug, prema raspjevanom Napulju, prijestolnici sunca, svjetla, pjesme. Nekada je do napulja vodila Apijeva cesta, a danas nas vodi  „ Autoput  Sunca“. Rastapajući se u svjetlosti osjećam da je i naziv prikladno odabran. Napulj kao Napulj, bučan, zagušen, poprilično i prljav. Svi nekamo jure, nadvikuju se, trguju, vode poslove. Čitav se život odvija na ulicama što je obilježje temperamentnog juga. Sjedamo u kavani s pogledom na dvorac Aragonskih kraljeva. Dolazi konobarica, crnokosa, s ružom u kosi, usne kao koralj, iza njih niska bisera, osmijeh. Tipična Napolitanka. Pitam za neke znamenitosti, upućuje me. Na kraju je upitah za ime, Gioia odgovara,na napolitanskom dijalektu je to radost, nije važno da li joj je to stvarno ime.

Iz Napulja put vodi u Sorrento, biser na obali Tirenskog mora. Mali gradić pun ljupkih bijelih vila pod vječno plavim napolitanskim nebom. Svaka vila ima cvijeće druge boje u svom parku. S fasada vise grozdovi ljubičastog cvata glicinija. Ulične nasade čine drvoredi limuna i naranči, plodovi padaju po ulici, nitko ih niti ne bere, toliko su ovdje uobičajeni. Iz luke se pruža pogled na čitav Napuljski zaljev. U daljini usamljena hridina Caprija, na drugoj strani Ischia, otok još ljepši od Caprija. U pozadini svega kao na filmskom platnu stožac Vezuva. Toliko ljepote, cvijeća, plavetnila mora, pinija, uskličnika od čempresa, sunčanog svjetla na tako malom prostoru. Puca pogled do Cume, ljupkog gradića iz rimskih vremena na obali Tirenskog mora. Danas iz bujne mediteranske vegetacije samo proviruju ostaci rimskih vila. Znali su Rimljani uživati u ljepoti prirode. Čisto čekam da iz lovorovih gajeva iskoči pokoja nimfa dok Pan na svojoj fruli svira himnu suncu. Preplavljena ljepotom shvaćam istinitost uzrečice – „Vidjeti Napulj i umrijeti“ – dodala bih umrijeti od ljepote.