45. NOS-CVJETAČA

 

       

        Bio jedan veliki, ljubičasti nos, koji je čovjeka nosonju držao svojim privjeskom.

        “Svuda ga moram vući sa sobom”, gnjevio se. “Zar se ne mogu makar nakratko riješiti tog priljepka”?

        Slučilo se da je nosonja bio pijanac urednih navika. Svake bi večeri pošao po bocu piva, pa je onda svake večeri sat, dva, cupkao pred prodavaonicom pića, pijući bocu za bocom, tobože zadržan vrlo važnim razgovorom sa sebi sličnima.

        Nos se ljutio do jarkoga crvenila. Ali nije vrijedilo. Ipak je čovjek bio taj, koji zapovijeda kad će, što će, i kuda će.

        Onda je nos odlučio nešto poduzeti. Počeo je rasti. Bio je to prosvjed što se ne može otarasiti nosonje. Rastao je najprije u duljinu, potom se i raskrupnjao. Brci su ispod njega jedva provirivali u svijet. Izgledao je kao crvena cvjetača.

        “To će gadu onemogućiti izlaske i pijančevanja”, zluradio je nos.

        I jedno vrijeme, zaista, čovjek nije odlazio po pivo. Bilo ga je stid. Zdušno je zamrzio svoj nos.

        “Ti zlobniče, ti mrska podvalo”, govorio je pred ogledalom. “Misliš da si me upregnuo u svoje taljige. Ali nisi! Doskočit ću ja tebi, ne boj se”.

         I doskočio mu je. Jednostavno: proglasio je svoj nos nacionalnom nakazom. Poslao je sliku nosa u sve dnevne i druge novine. Smjesta navališe novinari i fotoreporteri; za njima, nešto sporije, stručnjaci za razno. Čovjek je skupljao slavu, kao što se skuplja novac. A cvjetača je pakosno rasla.

Naposljetku je nosonja dopustio probranoj ekipi da operira cvjetaču. Operacija je bila besplatna i praćena razrogačenim televizijskim okom. Golemu cvjetaču su uistinu proglasili nacionalnom znamenitošću. Smjestili su ju u Ripleyev muzej, odjeljak za nikad-prije-viđeno. Pijancu je ostao  sasvim pristojan nos, koji nije zanovijetao.

 

 

        A i cvjetači je tamo bolje...

 

 

 

        Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)