Živjelo jedno pleme u predjelima močvara i mraka. Životarili su kao biljke bez sunca. Pokreti su im bili spori i bez cilja, misli sumorne i bunovne. Glavinjali su kroz pomrčinu, ispod tmastih krošanja, udišući otrovne hlapove baruštine.

Tako je prolazilo vrijeme, smjenjivala se pokoljenja i doba, znala je Ona da negdje mora postojati kraj, gdje svjetlost pljušti obilato, i gdje su ljudi snažni i radosni. Ona nije znala gdje se nalazi taj kraj, ali je znala da ga vrijedi tražiti.

Jednoga dana ljudi se podigoše da pod Njezinim vodstvom pođu u potragu za nepoznatim krajem obilja i svjetlosti. Krenuli su na put kroz močvaru. Bauljali su kroz mulj i vodu, spoticali se o divovsko korijenje, padali su i rijedili se; tama kao da je gusnula, nigdje nikakve najave otvorena neba i sunca.

Kako zaredaše kojekakve nevolje, ljudi stadoše gunđati, stadoše se kolebati, snaga u njima stade otijecati. Već su otišli jako daleko, pa su se uplašili da će se izgubiti u beskrajnim prostranstvima močvare. Svoj strah i bijes okrenuše tada na Nju.Optuživali su je da su zbog njenih varljivih sanjarija napustili svoje domove i upustili se u smrtonosnu pustolovinu.

Njeno je srce pucalo od bola i samilosti. Ona ni časka nije sumnjala u to da će naposljetku otkriti zemlju svojih snova, ali se plašila da zbog smučenost ne izgube razum i ne krenu natrag. Oko njih je bila tvrda tama.

Odjednom Ona posegnu u grudi, za gorućim srcem, podigne ga kao baklju, da bi ljudima osvijetlila put. Srce je gorjelo visoko u Njenoj ruci. Počeli su srljati, pijana od nade da će se dočepati čistine pod nebom. U mahnitomu trku kroz prašumu, predvođeni bakljom Njenog srca, izađoše iz mraka i močvare, i izbiše na čistac, u svijetao dan.

U ludomu trku prema suncu, odgurnuše Nju, srce joj izbiše iz ruke i pregaziše ga, pa i ne primijetiše što su učinili. Srce je još kucalo i žarilo, onako zgaženo, a na pragu svijeta, kojega je najavljivalo. Potom se rasprsnulo u neumrle iskre, što kruže obzorjem u sumrak.