82. NESRODNICI

 

        Jednom se sastadoše misao, riječ, i djelo istoga čovjeka. Čovjek je spavao, a ono troje pođe u šetnju livadom, morem, oblakom.

        “Priznajem da ne osjećam našu srodnost”, reče jedno od njih drugim dvoma. “Iako se, eto, držimo za ruke i zajedno šetamo, kao složna braća”.

        “Priznajem i ja”, prisnaži drugo, pa izvuče ruku iz ruku drugih dvoje.

        “I ja”, pridruži se treće, i razruči se i ono.

        “Ipak, ima nešto što nas povezuje”, javi se opet prvo, s rukama na leđima, a bila je to misao. “Mi pripadamo istomu čovjeku. Hajde da to ne zaboravimo”.

        “Pa? Što to vrijedi kad nas troje nismo isti”? rekne djelo mrgodno.

        Riječ je bila namiguća, podašnica. Usuđivala se svašta, ali kad bi zagustilo, govorila je da se šalila, i izgovarala se na misao. 

“Ne gubimo nadu. Jednoga ćemo se dana na pravi način oroditi”,  objavi riječ. “Ja ću tada sve naše stare nesuglasice pokriti sobom. Pokriti sobom, to znači: ljeporječiti. Umijem ja to”.

        “Licemjerušo”! dreknu djelo, pograbi riječ, i zalijepi joj zaušnicu.

        Riječ nije umjela uzvratiti istom snagom, ali je vriskala cijelom sobom:

        “Razbojniče! Da nema mene što bi s tobom bilo? Tko bi te opravdao? Proglasili bi te zlodjelom, nedjelom, zlim činom! A sa mnom prolaziš kao veleumno dobročinstvo”!

        Vidjevši to, misao opere ruke i izjavi:

        “Ja nisam odgovorna za njihovu svađu”.

        I vrati se usnulomu, razvižli mu se u glavi, i probudi ga.

        “Možemo mi i bez one zavodnice, riječi”, šapne mu. “A djelo će nam se prije ili kasnije priključiti – ono ne može bez nas”.

        Čovjek ustane, počeše se po glavi, pokuša se sjetiti tko je i gdje je. Polagano, strojevno, uputi se u selo. Misao se u njemu pritajila. Tako stigne do pod jasen, i sjedne među ljude. Divni ga pogleda i reče:

        “Evo nam čovjeka da odgovori na pitanje: što je to karakter”?

        “Ne znam”, odgovori došljak poniknuvši. “Ali Ti zacijelo znaš, pa nam kaži“.

        “Karakter je sloga između misli, riječi, i djela”.

        Svi su se složili, pa se složio i čovjek. Složila se njegova misao. Riječ je hitro potvrdila, iskočivši kroz usta s bučnim “da”. Djelo je do daljnjega  šutjelo.

       

 

        Kad udomiš u sebi troje posvađenih, kuda ćeš ti?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)