66. NADGORNJAVANJE

 

        Negdje u raju zemaljskomu vodio se šapatni razgovor.

        “Konačno sam shvatila što je to Bog”, povjeri se jedna tratinčica susjedi.

“Uistinu? I što je”?

“Bog je cvijet s bezbroj latica. I mada ih je bezbroj, svaka je latica Njemu važna. Neizmjerno važna”.

        Slušala to stonoga, pa ju prekori:

        “Sudiš po sebi, sele, pa ne shvaćaš da je Bog stonoga s beskonačnim brojem nogu. Kad bi i jedna noga manjkala, beskonačno ne bi bilo beskonačno, i Bog ne bi bio Bog”.

        Slušali to još neki, zrikavac, lisica, jelen, slon... I svako je tumačio Boga po svojemu liku i nahođenju, navodeći kao Božju oznaku neizmjeran broj ticala, dlaka, rogova, kljova... Došlo je do prepirke i naposljetku do sukoba. Podigla se takva galama, da se raj zemaljski zaljuljao, i prenuo duboke spavače.

        Izađe na poprište mudra kornjača.

        “Zbog čega se zaratilo”? upita grobnim glasom.

        Svi joj tada podastriješe svoje viđenje Boga. Bog je tratin~ica. Bog je stonoga. Bog je skakavac. Bog je majmun. I tako dalje, sve do slona i čovjeka. Nijedan se lik ni s jednim drugim nije slagao. Bog slon stajao je u grdnoj opreci s bogom-mravom. Bog-orao nije imao nikakve veze s bogom-crvom, ni bog-miš s bogom-mačkom.

        Onda će kornjača:

        “Ima nešto u čemu ste se svi bez ostatka složili. To je ono što zovete beskrajem, neizmjerjem, beskonačjem, bezbrojem. To je ono što ja zovem vječnošću. Pustite na miru latice, noge, ticala, šape, i ruke, a sjetite se da su bezbroj i beskraj jedina prava Božja imena-i-likovi”.

 

       

        Jesu li stonoge i majmuni učili od čovjeka, ili obratno?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)