I? Znate što? Dobro je rekla luda Mara, ovu izložbu sam napravila prijatelju u čast, i kako je rekla, istinu je rekla, nisu bile bogznašto, ali što sad...

Zapravo tek sam se sad zamislila nad Marinim riječima i upitala se, tko li je ta žena, laže li ili govori istinu kad kaže da je slikarica.

Žena je nekako bila, za moj ukus, malo preboemična, da se tako izrazim, pokušala sam je smjestiti u neke razumne okvire ali nije išlo, ostala je i dalje za mene luda Mara ali sada i uz dodatak glagola, koja laže.

Nije da se ja u toku života nisam susrela s razno raznim „nazovi“ umjetnicima ali našu Maru, definitivno nisam smještala u formu umjetnika, za mene je bila samo otkačena, suluda i čudna žena. I kao što sam rekla, nikad nije prosila, nikad ništa nije tražila ni pitala, nitko nije znao od čega je ta žena živjela, gdje je spavala i crtala, ako je uopće crtala.

A kad sam sljedeći mjesec opet imala novu izložbu slika jedne mlade slikarice, opet mi se njena gavranska figura prikazalo na izlogu. Pozvala sam je rukom unutra ali ona mi je odmahnula pa sam mislila, srami se, neugodno joj je. Izašla sam vani i rekla joj:

-Dođi Mare unutra, toplo je, bolje ćeš vidjeti...- bez imalo suzdržavanja odgovorila mi je:

-Bih, ali kolica, gdje ću s njima?

Mislila sam da ću umrijeti od smijeha, mislim, tko bi to tirkizno  čudovište s papirima i vrećicama oteo?

-Mare, neće nitko dirati ta kolica, vidimo ih kroz staklo, motrit ćemo na njih.

-Ah, ne znaš ti ništa, naravno, neće nitko kolica, ali zar si zaboravila na moje slike, ako mi to netko odnese, bolje da me nema, razumiješ li?

-Ah, da – sad sam se sjetila njene priče.

I tako je Mara uzela veliku kartonsku kutiju od cipele zamotanu u stari Večernjak kao da nosi dojenče u ruci, kolica je ostavila van te je zakoračila u unutrašnjost galerije.

Ljudi su se počeli s neugodnošću odmicati od nje, začuđeni pogledi sa slika klizili su po njenoj pogurenoj figuri, tko je ova, što hoće, zaudara li to ona? Što li luda Mara radi tu? Ali sav taj podsmijeh i poruga nju se nisu doticali jer ona.... ona...ona uopće ničega nije bila svjesna a najmanje ljudi oko sebe, njihovih bahatih i ponižavajućih pogleda, a ja sam odjednom, i u hipu, uočila ono što mi je svo vrijeme izmicalo, da Mara blješti umjetničkom aurom, da nije lagala kad je rekla da je slikarica i da sigurno nije luda.

Kretala se poput kraljice na domaćem terenu, čak joj je i korak, dok je kružila oko slika bio lak, i kao da na nogama više nije imala one ružne muške cipele već salonke s visokom petom. U potpunosti je uživala, poput pravog slikarskog kritičara i stručnjaka, klimajući glavom od zadovoljstva i sve mrmljajući,,,,hm....jako dobro...puno boje i svjetla....ah...uhvaćen trenutak snoviđenja....zaspala duša u sumraku svijeta....lijepo...jako lijepo....jako sam zadovoljna...

Onda se naglo, kao da se trgnula iz sna, okrenula prema meni i rekla:

-Sad moram ići jer je kasno, sutra ću doći do tebe.