Danas ujutro dok sam hodala ulicom pustom ugledah ranoranioca kao sto sam i sama, kako trci s druge strane ceste. Pozdravih ga i nastavih svoju jutarnju setnju, to je bio moj prvi susjed , vrata do vrata na drugom katu nase zgrade. I tako dok sam nastaviljala svoju osvjezavajucu jutarnju setnju, sjetih se kako me njegova supruga iznenadila sa zdjelom sljiva dok je bilo ratno doba. Ne pricam sada o ratu , kak je ovo, kak je ono, bilo, hvala Bogu , prosto. Al, u to doba smo jeli dosta skromnije i znam da mi je voce i povrce falilo jako. Nakon svakodnevne tjestenine ili neceg slicno, jedan dan sam zaustila onak , iz duse, . O, Boze, da mi je bar koja sljiva, pa toga u ovo jesenje doba ima svuda, a ja u ovom gradu, nemam vrt, a bome ni novce. Tako , to sam zaustila i zaboravila igrajuci se sa svojom djecicom, kada pred vecer, moja susjeda zvoni na vrata. Otvorim, a ona mi donesla cijelu zdjelu sljiva. Boze moj, kako me iznenadila, kako sam ostala bez rijeci. Al, jedno znam da me ona nije cula kad sam zavapila da bi bar jednu sljivu. Eto , to vam je bilo tako. Bila sam zahvalna , beskrajno, ali i zbunjena. Moja molitva, vise vapaj iz duse se ispunio, pa pitam vas, zbilja, postoje li cuda? Ja vjerujem da postoje i mala i velika. Ovo je bilo malo cudo, no tog trena, tada, za mene je bilo ogromno.