Indijskog je princa predivna žena držala u ljubavnom ropstvu. U vrtu na obali jezera cijeli bi dan samo o njoj sanjao, a kad se približavala noć pod svojim tamnim plaštom žurio je do svoje drage i ostajao kod nje do zore.

             Jedne je mračne noći bez zvijezda opet bio na putu prema svojoj ljubavi i na putu je nabasao na sklupčanu pojavu. Ova se poput smetene zmije digla i klela princa.. Bio je to jogi koji je uronio u sebe da bi vidio Boga. Princ ga je omeo u meditaciji. Isposnik je ovako viknuo:

             - Dok ja promatram svoju unutarnju viziju i vidim Boga ti gaziš po mom tijelu!

             - Oprosti mi - odgovorio je zaljubljeni princ - žurim se jednoj ženi, koja drži u ropstvu sva moja osjetila, moje srce vidi samo nju, zbog toga na svom putu ne primjećujem ništa drugo. Ali ako si bio uronjen u motrenje Boga, kako to da si primjetio sto se vani događa? Koje je veće uronuće?

             Isposnik je ostao dužan odgovor. Zaljubljeni princ je međutim kasnije postao svetac, koji je cijelu svoju nutrinu posvetio Bogu. Kad se opraštao od svoje ljubavi rekao je:

             - Bila si mi više od sreće, bila si mi učitelj i meštar, ti si me naučila kako treba voljeti Boga.

                                      (Indijska priča, preuzeta iz knjige Bele Hamvasa ANTOLOGIJA HUMANA u prijevodu Jadranke Damjanov)