76. LAHOR I STRAHOR

 

        Djed Vjetropir svakoga je dana iz svojega rukava puštao svu silu vjetrova. Samo jednomu malom lahoru nije dao da krene s braćom.

        “Pusti ih, oni su divlji”, stišavao je lahorov plačni nemir. “U društvu s njima ti bi zagubio svoju milu narav, i svoj dražesni nastup, koji je tako važan cvijeću i zaljubljenima”.

        Ali lahor se nije dao utješiti.

        “Ne volim biti u rukavu, djede”, cvilio je. “Molim te, pusti me u svijet. Neću ja zaboraviti tko sam”.

Treperio je unutar rukava kao zarobljen leptir. Naposljetku, djed Vjetropir, što će, otvori rukav i pusti lahor u svijet, a sve mu suze krenuše niz staračke bore.

A lahor, on je poletio kao da nikada nitko nije letio! Zalijetao se u rosne oblake, u dugu, potom u lišće, u zrcalo jezera, među mirise livadske, ispod košulje djevojačke. Nitko mu to nije zamjerao, svi su ga s dobrodošlicom prihvaćali, prijalo im je da ih dodiruje, da im mrsi vlasi, i hladi njedra. I lahor je uživao što je lahor.

Onda je jednoga dana, iznenada, usrnuo sa sjevera taman oblak, nošen poludjelim oluj-vjetrom. Lahor se skutrio pod list vodenike, oko lomne stabljike. Vodenika ga zdušno pokri svojim širokim, zelenim krilom. Ali taj mu zaklon nije bio dovoljno zaklonit; strašni ga je huj šćepao za šiju, podigao uvis, i zadjenuo sebi u kosu, mahnitu, razvijorenu. Lahor je vrištao od straha, bacakao se, ali se nije mogao oteti silniku.

“Ja sam strahor, silan strahor, čupam šume, vitlam, rušim, dok ne srušim! Kad urliknem umire se, kad udarim ne diže se”!

Lahor, zarobljen u vijornoj krošnji strahorovoj, poče poslije nekoga vremena i sam ponavljati:

“Ja sam strahor, silan strahor... Nisam lahor, ja sam strahor. Moćan strahor, čupam, lupam, kidam, skidam”!

I poče vriskati od užitka, poče se bacati na visoke hrastove, grabiti ih za kosu, čupati joj pramenje nemilice; poče krovove vući za dimnjake, trgati ih i razbacivati uokolo, grokćući od zadovoljstva i stenjući od naslade.

 

Kad je prošla huj-oluja, mnogi je taj hrast ležao oboren na svoju bivšu sjenu. Uzvitlana je prašina padala danima, obzor bijaše zgužvan, sunce nalik na mutavu svijeću. Lahor se iskobelja iz krošnje oborena hrasta, i dopuže do mjesta, gdje je nekada rasla dobra vodenika. Tu više nije bilo ničega.

On legne na mjesto, koje ga je nekada htjelo zaštititi.

Milovao je to mjesto plačući.

“Ja sam lahor, lahor, lahor”... šaputao je. “Oprostite mi, svi mi oprostite. Moja ćud nije strahorna, već lahorna. Oprostite mi, iščupani dimnjaci, oboreni hrastovi, razvitlani plastovi... svi mi oprostite... Ja nisam htio biti strahor, jer ja sam lahor, lahor, lahor”...

Djed Vjetropir gledao je prizor s visoka mjesta, plačući i on.

“Dijete, zar ti nisam rekao...? Ali eto, morao si iskusiti tko si”.

 

Cijena previsoka, tuga preduboka.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)