Neke su se kapi prelile preko ruba čaše i Natali je odlučila ostaviti sve i pobjeći na neko vrijeme, a dobro je znala i kamo će krenuti. On ju je već čekao.

   Nakon par sati vožnje, napokon ju je ugledala – samotna kućica blago osvijetljenih prozora, sva u snijegu. Snježna idila! Napokon! pomisli Natali te se veselo nasmije i namigne svom odrazu u retrovizoru. „Nema me!“, reče, pa ugasi mobitel i nonšalantno ga baci na prazno sjedalo. Neprilično pristojnom ženskom biću, stade zviždati hodajući prema ovalnim drvenim vratima, a snijeg pod čizmicama kao da je glumio neku pozadinsku, jedva čujnu muzičku podlogu, podršku zviždućoj pjesmi. Lupne nogama da otrese snijeg sa obuće, rukama pomete pahuljice sa suknje, kaputića i kose pa pokuca.

„Znao sam da ćeš doći!“ bilo je sve što je Zdravko rekao prije nego joj je obuhvatio dlanovima rumeno lice, a zatim na usne spustio poljubac, nježan, najnježniji na svijetu. Natali mu je veselo odskočila u zagrljaj te su se neko vrijeme vrtili u krug.

   U visokoj čaši na stolu stajala je ruža. Do nje, u svijećnjaku, crvena svijeća. I sve drugo u paru. Večera za dvoje. Zdravko izvlači stolac, smješkajući se: „Izvol'te sjesti, mlada damo!“ „O, hvala, hvala!“, Natali će, pa proba par toplih, mirisnih zalogaja. „Odlično kuhaš! Mmmm.“ Isprepliću se pogledi, a oči sjaje, jače od plamena svijeće. „Čemu ćemo nazdraviti?“ upita Natali podižući u zrak čašu crvenog vina. „Biraj!“, Zdravko će, „Tvom dolasku? Snijegu? Nama?“ „Nama! Čin –čin! Živjeli!“ I jezik prelazi preko usana da pokupi preostalu kapljicu vina. Pogled u oči. Hm…

   Krckaju drva u kaminu. Zdravko se pridiže, odlazi u kut i spušta iglu na staru gramofonsku ploču. Toplim se zrakom razliježe lagana glazba za ples. Ruke oko struka. Ruke oko vrata. Poljubac. I sve nestaje. Čitav svijet iščezava. Drhte prsti u kosi. I magle se prozori na kućici u snijegu…