KAKO JE NASTALA POEZIJA

 

       Davno, u dobu koje se naziva zlatnim, živio je starac pustinjak na obali rijeke. Na istoj su obali živjele i dvije čaplje, mužjak i ženka. Kako te čaplje življahu ne odvajajći se jedna od druge, one su ljudima i svim bićima značile ljubav.

        Pustinjak je živio u blizini ljubavi, i osjećao se voljenim, i volio je.

        Jednoga dana, poslije mnogih godina, uljezao je u svijet ljubavi tuđinac. Lovac. Vjesnik, možda, željeznoga doba. Spazio je bezazlene ptice u šašu. Ptice nisu pokazivale straha -nisu znale da mogu biti ubijene. Ni šaš to nije znao. Ni pustinjak, ni rijeka.

        Lovac je napeo luk, i tek što nije odapeo strijelu. I strijela tek što nije poletjela, kad je odnekuda naišao pustinjak. I mada je prvi puta ugledao luk i strijelu, shvatio je da je riječ o spravi za ubijanje, i da su ugrožene božanstvene ptice - a s njima i sve ostalo što živi od njih.

        U tomu je času valjalo nešto učiniti, valjalo je to učiniti na vrijeme. Ali što? Ako potrči, neće stići. Ako krikne, lovac će se trgnuti, i od toga će trzaja ispustiti strijelu. Ako ostane nijem, dogodit će se isto. U trenutku toga velikog moranja,pustinjak je otvorio usta i počeo govoriti neke riječi.

        Nije znao što je govorio.

        Ali lovac je okrenuo uho, i počeo slušati.

        To, što je pustinjak i ne znajući govorio, bila je poezija.

        Ptice su bile spašene.

 

        (Indijska priča, prepričala V.K.)

 

Vesna Krmpotić, PRIČE MUDRONICE, sestoknjižje priča iz svjetske baštine u izboru i prijevodu V.K.