105. JEDAN JE CVIJET TVRDIO

 

        Jedan je cvijet tvrdio da on ne raste iz zemlje, već da slijeće s neba na zrelu stapku.

        “To se događa noću, da bi se zavarao trag, i da bi lakovjerni ostali pri svojemu”, govorio je. “Ah, velika je povlastica znati svoje podrijetlo”.

        Drugi su se cvjetići i listići smijuckali, kradom pričajući šale na račun nebeskoga cvijeta. čak im se i ozbiljni mravi pridružiše, uzevši sebi malo odaha od posla. Zamalo, i leptiri krenuše s pričom uokolo. Pčele, i one. O osama, rosama, i vjetru da i ne govorimo.

Cvijet, kada je jednom udahnuo sva ta sitna prepričavanja, tako se snuždio, da je ovjesio glavicu prema zemlji, šapćući joj:

“Tebi nije smiješno, a gle njih...”

 

Onda je preda nj stao netko o komu su posprdno govorili: pjesnik.

Taj mu reče:

“Brate, ne kloni čaškom, slutim da će se nebo vrlo brzo izjasniti. Tada će se vidjeti čijemu se smijehu piše vedrina”.

 

 

Vjera je svjedok stvari još-nedokazanih.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)