„Anice, ma nu! Koji su ono dvoje što beru naše jabuke?“ , Petar je svako malo provirivao kroz prozor. Jer danas im dolaze djeca i unuci.
„Ne znan Petre. Ovo nisu naši. Oš ti povirit ili da ja?“, odgovorila je Anica upravo praveći uštipke za njihove s radošću očekivane goste. Jutros je ispekla i kolač.
„Odo ja. Stavi ti kavu.“
Petar se uputi ka dvoje mladih koji su stajali u njegovom voćnjaku i zagizali u sočne plodove.
„O, vas dvoje tamo! Ajte amo!“, Petrov glas dopre do njih prije nego im se doista primakao.
Uplašeni par krenu prema starom nepoznatom čovjeku, a mladi muškarac prozbori:
“Oprostite, nismo mogli odolit. Tako su lipe...”
“Jesu, jesu. Ajte u kuću, sad će kava, a ima i kolača od ovi lipi jabuka.”, zamoli Petar sa smješkom ispod sijedog brka i toplim sjajem dobrodošlice u očima.
“Mi smo u prolazu, samo smo kratko stali, pa idemo dalje...”, zbunjeno će djevojka iako su već krenuli za Petrom dok je Anica već postavljala stol za iznenadne goste.
“Ajme, biž ća odavde!”, šaputala je djevojka svom mladiću.
No, njen prijatelj kao da se nije bojao, osim što mu je i dalje bilo neugodno zbog situacije u kojoj su se našli.
“Ma, ne boj se, vidi kako su dobri stari i stara.”
“A morete štogod popit i pojist, pa onda svojim putom...Fala Bogu, ima svega... A još malo pa će nam i dica doć... Jeste li i vi iz grada?“
Srdačnost dvoje starih običnih ljudi bila je zarazna.
Kad smo stigli u selo zatekli smo to dvoje do tada nepoznatih ljudi u našoj kući.
“E, ćaća”, smijao se moj otac, “je li iko još proša kroz selo da ga ti nisi svratio!”
Da, bili su to moj djed Petar i moja baka Anica.
bglavac
edin.kecanovic
