Gospođo, ja sam sama..  Pogledala sam na ostatak grupe oko nas. Svi su bili u parovima. Osim nje. I mene, ok. Ali ja sam vodič.

Ja vodim, a onaj tko vodi, može biti sam. Jer ako ne znaš biti sam, ne možeš voditi grupu.

Valjda Teško podnosim kad mi ljudi podvale svoje samoće.

Kao ona žena danas u grupi od dvadeset turista, koja mi je pred sam polazak na izlet prišla i rekla: "Gospođo, ja sam sama."

Navikla sam da mi ti ljudi iz drugih zemalja svašta kažu.

Na primjer, ta naša šibenska katedrala, to brate ništa ne valja.

KOD NAS su katedrale puno ljepše, rekla je jednom neka.

Iako mi se, inače potpuno antidomoljubna krv, žestoko uzburkala, nasmiješila sam se toj ženi i odgovorila nešto nebitno, a ljubazno. Nešto diplomatski, kako već i treba sa turistima. Piece of cake.

Ali pred ovom nenadanom izjavom o samoći, ostala sam na trenutak nijema. Ta žena me gledala očima djeteta koje je netko upravo ostavio u sirotištu.

I dok sam smišljala što i kako joj odgovoriti, nastavila je: "Sama, shvaćate?" Progutala sam pljuvačku. Te oči, majko moja.

"Shvaćam" odgovorila sam. Nisam shvaćala. Što li ona očekuje da ja sad napravim s tom njezinom samoćom?

Ne znam što ću ni sa svojom. "I zato, molim Vas, pazite na mene danas." rekla je

"Dda... pazim na Vas?" upitala sam, potpuno neprofesionalno zbunjena. "Da" odgovorila je ozbiljno. "Ako se na primjer negdje izgubim, želim da netko zna da sam se izgubila."

Pogledala sam na ostatak grupe oko nas. Svi su bili u parovima. Osim nje. I mene, ok. Ali ja sam vodič. Ja vodim, a onaj tko vodi, može biti sam. Jer ako ne znaš biti sam, ne možeš voditi grupu.

Valjda.

Što joj se dogodilo? Je li možda nedavno ostala bez bračnog partnera? Viđala sam takve ljude, one koji su izgubili nekoga s kim su godinama dijelili sve.

Srela sam ih nekoliko s istim ovakvim pogledom - hodaju ulicom kao da su odnekud ispali.

Izgledaju zatečeno. Izgledaju više zbunjeno nego očajno.

Izgledaju kao da čekaju da ih netko uzme za ruku i povede nekud.

Tko zna gdje. Možda nekud gdje nam ne umiru oni koje volimo i gdje će uvijek biti netko tko će znati kad se izgubimo?

Pogledala sam u ženu, ona je čekala. Stavila sam joj ruku na rame. "Ne brinite, pazit ću na Vas. Pazit ću da se ne izgubite. A ako se ipak izgubite, tražit ću Vas."

Izgledala je zadovoljna i umirena odgovorom.

Krenuli smo put Palače, a ja sam cijeli dan imala osjećaj da iza mene, umjesto grupe od dvadeset ljudi, hoda samo jedna jedina osoba.