Čuh, da je šuma čudno utihnula, otkad napustih svoj dom, i uputih se u zemlju spavača..Tako mi duše u meni, koju mi Onaj kojeg volim pokloni,osjetih silnu čežnju, silne jauke oćutih, od duša, koje su u snu iz kojeg se same probuditi ne mogu..Čudan je to san.. Ljudi žive,a ne znaju da umiru polako..Svaki spavač ima svoga čuvara snova, koji brižno pazi, da se  san ne prekine..I polako,čuvari snova, gutaju duše onih koji ih imaju..Zapravo, hrane se njihovom ljubavlju,i kad posljednji dah te ljubavi dobiju, odlaze dalje, ostavivši prazna bezdušna bića, koja, kao i oni, traže nove spavače, ne bi li ljubav zauvijek uništili..

Nađoh se u toj zemlji,bosonog, bez ičega, ali sam bio JEDINI budan,i imao dar kojeg mi je svemir poklonio,umjesto oružja: pogled u dušu, koji je rastapao sve lažne maske i oblike stražara snova..A oni su mogli biti sve, da bi uspavali ljude: obučeni u odijelo samilosti, nježnosti, mogli su biti čak i najveća ljubav koja postoji u nekom biću..ali..meni je dozvoljeno da ih spoznam i otkrijem..A kad su otkriveni, onda su bespomoćni..

I tako..Prvo na što naiđoh, bijaše maleni dječak, anđeo, usmrćen strijelom onoga kome je ljubav htio pokloniti..No..oživjeh ga,melemom tajnim, kojeg čuvah od svih..Osjetio sam da će mi trebati..Bijaše to suza tuge zbog nepostojanja ljubavi bezuvjetne,i suza feniksa, koji tu ljubav vraća iz mrtvih..

I ja i moj maleni prijatelj, bijasmo jedina budna bića u tom tužnom kraju..

U trenutku osjetih bol zbog samoće, i stvori se kraj mene moj prijatelj čarobnjak..Pružih ruke, pogledah ga u oči..A njegov lik se rastopi kao da je gurnut u oganj najveći..

I shvatih, da i mene htjede uspavati..No, nije mi mogao ništa..A čak sam ga volio,

u trenutku kad mi je došao, osjetio ljubav beskrajnu..No..

Sve bijaše zamka..U koju se sam ulovio..

Naiđosmo, ja i moj maleni prijatelj, na neku čudnovatu gospođu, koja tako umilno govoraše..Bijasmo umorni, a aona nas pozva k sebi..

Skrivaše svoj pogled, no ja otkrih trenutak kad sam je mogao pogledati u oči..I naježih se..Bijaše to groteskna spodoba,koja je bila prepuna tuđih komadića ukradene ljubavi..Kako je vrisnula, kad sam otkrio njeno lice..

I nestade, glavom bez obzira, ostavljajući nas u nekom čudnom, žalovitom raspoloženju..Ali nije sve bilo tako tužno..

Bilo je prelijepo gledati

silne probuđene duše, koje su u svom zanosnom letu dodirivale oblake..I shvatismo, da naši koraci nisu uzaludni..Jednom će svi,i oni koji stražare i oni koji spavaju, osjetiti dodir Zlatnog sunca, kojeg čekamo da obasja sve..I znamo, da je to sunce sakriveno..i čeka iza oblaka trenutak, za koji samo ono zna kad će doći..U knjizi purpurnih korica, sve piše..A ja je nisam čitao..Samo slušao priče onih rijetkih, budnih, u mome domu..Ne znam, kad ću se vratiti kući, ali znam, da će to biti vrlo brzo..U jedan kristalni suton,

kada će mi svemir pokazati put, jer, shvatih,da mi je kuća vrlo daleko, i ne znam, da li ću naći sam put natrag..