. Aleksandrijski filozofi I i II stoljeća Adama i Evu vidjeli su kao prve nebeske ljude, koje je Bog stvorio iz svoje glave. Eva je Sofija, učiteljica, zmija. Za gnostike značajna je simbolika. Zmija koja grize svoj rep je simbol kruga, odnosno savršenstva. Zbog Sofijine greške dogodio se pad u tjelesnost. Sofija (Eva) rodila je misao bez sudjelovanja muškog i zato je ovaj svijet ispao nesavršen. No, on je ipak morao biti stvoren, jer su nesavršenost, manjkavost morali biti uklonjeni s neba.
Ako posegnemo u židovsku mudrosnu literaturu, pronaći ćemo lik Adama Kadmona, simboličkog netjelesnog prvog čovjeka. Adam je prvo biće koje izlazi iz beskonačne Božje glave. Baš poput božice Atene, koja je izašla iz Zeusove glave. Plutarh je kazao da je svekoliko nebo napravljeno u obličju makro-anthroposa, kolosalnog ljudskog bića, koje je model ljudskog svijeta. Sunce je srce tog bića, a mjesec je smješten između srca i glave. Taj anthropos je prvo stvorenje znanja i savršenog uma i prve svjetlosti neba. Ovoj slici odgovaraju Božje riječi iz Knjige Postanka: „ Hajde da napravimo čovjeka na svoju sliku i priliku.“ Kasnije u Kabali lik Adama Kadmona postaje ono što povezuje Boga, čovjeka i svijet.
Gnoza svjedoči o ljudskoj ambiciji da se putem znanja dospije u Božju blizinu, gdje će Božja rosa lakše pasti na naša leđa. Ta ambicija otvara pitanje odnosa filozofije i teologije. U uvodu svojih predavanja iz Povijesti filozofije, koja je prvi puta držao godine 1816. studentima sveučilišta u Heidelbergu, Hegel objašnjava prirodu duha čiju spoznaju nudi (njegova) filozofija. Izvođenje ide ovako. Duh je nešto aktivno, pokretljivo, nešto što žudi za obrazovanjem. Utoliko je duh subjekt kretanja spoznaje. Predmet filozofije nije nešto zemaljsko, svjetovno, već ono što je beskonačno. To beskonačno je ono apsolutno. Ne radi se o slučajnim mnijenjima, nego mislima o Bogu, prirodi i duhu. Filozofija, dakle, spoznaje ono što je nepromjenljivo, vječno. Njena svrha je istina. Subjektivni duh spoznaje, dok je objektivni duh onaj koji se spoznaje. Subjektivni duh je duh koji radi, objektivni je sama ta djelatnost (spoznavanja). Djelatni, subjektivni duh spoznaje božanski duh i utoliko je sam božanski. U filozofiji misao sama postaje predmet mišljenja. Duh se odnosi sam prema sebi. U tome je njegova apsolutna svrha, jer božanski duh živi u svojoj općenitosti. Ovu spoznaju nazivali su vjerom. No, ne radi se o povijesnoj vjeri već o iskonskoj vjeri. (Hegel za sebe kaže da je luteranac. U skladu sa svojom vjerom on zna da je Bog duh, koji po sebi obitava u svakom čovjeku. Čovjek tu mogućnost da bude duhovno biće mora u sebi razviti spoznajom. Svi su ljudi umna bića. Neki ostaju kao djeca, umna bića samo u mogućnosti (dinamei; potentia). Radi se o tome da se ta mogućnost prevede u egzistenciju (energeia; actualitas). Ovo jedinstvo objektivnog i subjektivnog duha nije Spinozina supstancija, već znajuća supstancija u samosvijesti, koja se obeskonačuje i odnosi prema općenitosti, kaže Hegel. Za njega je brbljanje o nemoći uma da spozna Boga jedno površno razmišljanje. (Rečenica usmjerena protiv Kanta i teologa).
Jedina svrha religije je spoznaja Boga. Religioznost je svjedočanstvo duha o sadržaju religije. Nije bitan vanjski odnos, to da je Isus Krist jednom živio i hodao zemljom. Krist nam je rekao da će biti s nama do svršetka svijeta, samo ako se dvoje sastanu u njegovo ime. Nije bitna njegova osjetilna izvjesnost. Uz pomoć božanskog duha on će ljude svih vremena i naraštaja voditi k istini. Bitan je unutarnji odnos, ono što je u samosvijesti. Samosvijesti prethodi predanost Bogu, obnašanje kulta, pričešćivanje, pouzdanje u nešto što je objavljeno i kao takvo dano izvana. Nakon ovih oblika počinje prava svijest.
Čovjek dolazi do spoznaje da je duh njegova bit. To je upaljivi materijal, koji može biti upaljen od strane opće biti svemira. (Hegel kaže da su narodi u religijama izrazili kako su zamišljali bit svijeta, supstanciju prirode i duha, te čovjekovog odnosa prema njima. Predmet narodne svijesti tu je bila apsolutna bit. Ona je najprije za njih bila nešto drugo. Bila im je bliža ili dalja, strašna ili prijateljska, ovisno o teologiji koja je vladala.) U molitvi i obnašanju kulta čovjek ukida tu suprotnost u odnosu na božansko. On postaje svjestan svog jedinstva s Bogom, ali na razini osjećaja i pouzdanja u njegovu milost, naime da će ga najmoćnije biće sačuvati pred svim nevoljama. Kad čovjek postane svjestan da posjeduje djelić božanskog duha, spoznaja Boga postaje moguća. U molitvi čovjek tone u apsolutno biće, gubi svoju subjektivnost. On vidi pojedine momente božanstva, ali oni su za njega nerješive misterije. To da je Bog u isto vrijeme jedna i tri osobe, svakodnevni razum doživljava kao proturječnost i neshvatljivost. Naprotiv, spekulativni um filozofa dokučuje izmirenje tih suprotnosti. U njivom odnosu on vidi njihovo idealno jedinstvo.
Prva neposrednost odgovara osjećaju. Suprotnost odgovara razumu, a jedinstvo suprotnosti zahvaća jedino um. Toj tročlanoj strukturi kretanja odgovaraju vjera, teologija i konačno filozofija, koja je umska spoznaja. Kako odrediti umsku ili spekulativnu spoznaju, u odnosu na razumsku? Hegel studentima objašnjava: „Materija je na primjer složena, ili prostor je kontinuiran i neprekidan; osim toga, mi isto tako možemo pretpostaviti točke u prostoru. Materija je povezana, ona se može također razbiti, i na taj način se može stalno dijeliti u beskonačnost; tada se kaže da se materija sastoji iz atoma, punktualiteta, dakle da nije kontinuirana. Tako se u jednome imaju obje odredbe: kontinuitet i punktualitet. Obje njih razum shvaća kao odredbe koje se uzajamno isključuju: 'Ili jematerija apsolutno kontinuirana ili punktuelna', u stvari pak ona ima obje te odredbe.“ (isto, str. 29) Hegel dalje kaže da za čovjeka kažemo da je slobodan. Drugo određenje, koje razum postavlja je nužnost. Razum sad vidi proturječnost iz koje ne može van: ako je čovjekov duh slobodan, tada nije podložan nužnosti; ako je njegovo htijenje determinirano nužnošću, nije slobodno. Jedno isključuje drugo. Ali istina i duh su konkretni. Odredbe duha su sloboda i nužnost. Viša spoznaja (umska, spekulativna) uviđa da je duh u svojoj nužnosti slobodan i da samo u njoj nalazi svoju slobodu. U ovom primjeru teže je uspostaviti jedinstvo.
Baš zbog te prisutnosti duha u čovjeku i postoji osjećaj, naslućivanje Boga. Tek je židovskom narodu svjetski duh dao najvišu svijest, kako bi iz njega ponikao novi duh, koji se opredmetio u kršćanstvu. (isto, str. 2) Pošto je bit duh, koji je život a ne neka apstrakcija, Isus je Židovima mogao reći da njihov Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Inače je ovo mjesto doživjelo različita tumačenja, kao da je Isus time htio nagovijestiti uskrsnuće. Radi se samo o spoznaji da je čovjekova bit duh i da po njemu ima život. I Isus Tome Blizanca u prvoj izreci kaže: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“ Ne radi se o nekoj misteriji, o pronalasku eliksira mladosti. Radi se o spoznaji da je čovjek od duha i po duhu. U drugoj izreci nalaže se čovjeku da neumorno traži, dok ne nađe, jer: „Kad nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“ (Evanđelje po Tomi)
Filozofiji je stalo do predanosti Bogu, do supstancijalnog sadržaja, do duha. Do toga je stalo i religiji. Ali filozofija taj odnos hoće proizvesti, staviti ga pred svijest u formi mišljenja. U spomenutom pristupnom govoru za svoja predavanja Hegel pred mlado slušateljstvo baca slijedeću misao: „Bit svemira, koja je najprije skrivena i zatvorena nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom; ona se pred njim mora otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (isto, str. 3) Osim što je odgovorio Kantu da nespoznatljiva stvar po sebi ne postoji, ovim riječima studentima je ulio veličanstvenu vjeru u vrijednost duševnosti i unutrašnjeg života, koja je beskonačno vrednija od interesa svakidašnjeg života.
U religiji duh se najprije pokazuje kao nešto vanjsko. Religijsku istinu objavljuje neki prorok. Čovjek skrušeno prihvaća tu istinu. Štoviše, smatra da ljudski um nije u stanju doći do pune istine. Religijske istine naprosto postoje. Ne zna se odakle su došle. To je pozitivna religija. U njenim okvirima istinu objavljuje božji poslanik. Hegel i gnostici smatraju da je moguće doći do punine (pleroma). Hegelovo rješenje je spoznaja. Nema takve duboke istine, koja se ne bi mogla izložiti na jasan način. Hegel kaže da ljudi misle da je duboko nešto što je skriveno. No, nije duboka misao kojoj se, kao nekom bunaru, ne vidi dno. Moguće je, međutim, da se iza te dubine ne nalazi ništa, nikakva misao. Gnostici rješenja vide bilo u kontemplaciji, u ritualima sakralnog braka ili također u spoznaji. U božjoj knjizi pokušavaju odgonetnuti skriveni smisao.
Pozitivna religija, koja prihvaća da je istina dana izvana, još je na nivou proroka. Istinska religija počinje sa shvaćanjem da je Isus Krist ujedno Sin Božji, da spada u samu prirodu Boga. Kad bi Krist bio samo prorok, učitelj, povijesna ličnost, ako on ne bi bio Božji Sin i kao takav bio dio život konkretnog Boga (Svetog Trojstva), tada bi se izgubio opći božanski sadržaj i pouka o prirodi samog Boga.
Religija je usmjerena na srce i dušu. Zato povijesni Isus Nazarećanin svoje evanđelje propovijeda siromašnima i govori u prispodobama. (Uopće je problem izlaganje prilagoditi raznorodnom slušateljstvu.) Ovdje se beskonačna misao obznanjuje u posudi srca, predstave i konačnog razuma. No, odnosi apsolutnoga su po svojoj naravi spekulativni. Rekli smo da spekulativni um izmiruje naizgled nepomirljive suprotnosti. Apsolut ne dohvaća svijest koja opaža i razmišlja o tim opažajima pomoći konačnih odnosa. Zato ona u pokušajima da ipak nekako izrazi apsolutno često poseže za brojevima i simbolima.
Govorimo o odnosu teologije i filozofije kako ga je Hegel izložio u predavanjima iz Povijesti filozofije. U prvom redu imali smo osjećaj, molitvu, predanost, zatim ono „mislimo na Boga“, utapamo se u apsolutnome. U trećem redu dolazi svijest. Boga se najprije izražava u umjetnosti i religiji. Čovjek posjeduje neki osjećaj da je u njemu božanski duh. On ga predočava u obliku umjetničkih djela i u religioznim ritualima. Na četvrtom mjestu imamo znanje o apsolutnome. Tu se javlja filozofija. Istina se ne može spoznati gledanjem i opažanjem, kaže Hegel. Potrebno je naporno mišljenje. (isto, str. 20)
Hegel kaže da su ljudi u stanju diviti se Božjoj mudrosti u prirodi, a istovremeno odriču da bi u ljudskom duhu i njegovim djelima bilo Božjeg duha. Kaže se: „To nije Božji duh, nego djelo čovječje.“ Dakako da u ljudskim proizvodima duha može biti više ili manje. Ali ga uvijek ima.
Filozofija, dakle, zamišlja ono što religija predstavlja u fantaziji, upotrebom osjetilnog materijala. Religija ne izlazi iz vjere u Krista koji se povijesno pojavio. Religija je za sve, filozofija za odabrane.
Hegel kaže: „Da je Bog rodio svoga Sina, jedan odnos, uzet iz život prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako.“ (isto, str. 66-67) U filozofiji se radi o odnosu prvobitne općenitosti, dalekog bitka iz kojeg su izašla sva bića, prema svojoj prvoj odredbi ili onom drugom – to je pojava Božjeg Sina u ljudskom svijetu. Slijedi objašnjenje: „Ali misao o takvom odnosu, njegova supstancijalnost ipak se zato u filozofiji priznaje“. U filozofiji dolazimo do konkretnog pojma: općenitost, odredba, jedinstvo općenitosti i odredbe ili konkretnost. Njemu u teologiji odgovara konkretan Bog (podijeljenost Božje osobe na Oca, Sina i Duha). „Konkretno je ono prvo opće koje je određeno, dakle koje u sebi sadrži svoje drugo“. (istok, str. 67). Filozofija je neprijatelj apstraktnoga. Konkretna filozofska ideja je jedinstvo različitih odredbi (određenja). Duh (život Boga) je „udvostručavanje, otuđivanje, ali da bi mogao naći sama sebe, da bi mogao doći k samom sebi. Samo je to sloboda; slobodno je ono što ne stoji u vezi s nečim drugim, što nije od njega zavisno.“ (isto, str. 27) Početak je kao i u grčkoj filozofiji Jedno, koje je u neposrednom jedinstvu sa samim sobom (ono neodređeno). Ono se zatim suočava s onim drugim. Spoznaje njegovu bit. Pošto se radi o njegovoj djelatnosti, ono jedno (ovdje: Duh), to drugo je njegovo drugo, njegovo određenje. Ono se zatim vraća u jedinstvo, koje je sad konkretno, u sebi određeno. To znači stav da stupiti u postojanje (egzistenciju) znači promijeniti se i pri tom ipak ostati jedno isto. Bog je morao poduzeti to kretanje. Ono što je samo po sebi (dar, moć, bitak po sebi, potentia) mora se opredmetiti za čovjeka. Božji sin pojavljuje se u stvarnosti, za čovjeka. On pomaže čovjeku da shvati Boga. Čovjek ima um samo po prirodi, kao klicu. Ima ga svako dijete. Radi se o tome da on tu svoju mogućnost razvije. U svome Sinu Bog postaje samostalno biće u stvarnosti (actus).
Hegel studentima daje lijep primjer klice i ploda. Sve je već sadržano u klici. Dakako umotano i idealno, još ne razvijeno. Predodređena svrha klice je plod. Plod je opet proizvođenje klice ili vraćanje u prvobitno stanje. „Klica hoće proizvesti samu sebe, vratiti se samoj sebi. Ono što je u njoj izlaže se, i potom se vraća u ono jedinstvo od kojeg je pošlo.“ (isto, str. 26)
Protiv ovog Hegelovog stava pobunio se Kierkegaard. Vjera je ovdje unižena na stupanj predstave i osjetilnosti. Za njega je vjera bila mnogo više. Ona je kretanje svijesti u kojem pojedinac nadilazi etički stadij i stupa u odnos s Apsolutom. Radi se o apsurdnom kretanju svijesti koje mogu izvesti samo rijetki ljudi. Ne može se i ne treba sve razumjeti. Pred nekim izazovima čovjek ostaje sićušan. Što vječni zakoni svemira znaju o patetičnom razmišljanju jednog mrava? Što bi ih se mogli ticati ljudski pojmovčići smišljeni u nekoliko sekundi povijesti prirode? (Nietzsche) Čovjek nije samo umsko biće. On nije filozof koji u svom kabinetu piše pametne knjige. U čovjeku u svakom trenutku kuca živo srce, djeluju strasti. Kierkegaard pita: „Zar su strasti bezbožne?“
Hegel kaže da se Bog objavljuje baš zato što želi da ga čovjek spozna. Ali što to čovjek uistinu spoznaje? To da je Bog u srcu (duhu) svakog od nas? Spekulacijom čovjek rastvara i najveće tajne. Sve postaje dokučivo. U današnje doba znanost i tehnika rastvaraju najdublje tajne. Čovjek prodire u dubine svemira. Prvi Amerikanac na Mjesecu izjavio je da je bio gore a Boga nije vidio. Hegel stav izveden dokraja govori nam da tajni nema. U apsolutnom znanju čovjek obuhvaća sve činjenice prirode i duha.
No, što ako je čovjekovoj psihi ipak potreban misterij, tajnovitost? Što ako svekolika spoznaja u našem stoljeću nije uvećala ljudsku sreću? Na toj točki stoji Kantov duh koji ukazuje na nemoć ljudskog uma da shvati stvar o sebi. Budi se i Kierkegaardova avet koja nam govori da postoji jedno područje apsurda, izvan domašaja ljudskog uma. To je područje vjere. Kako da se s Bogom susrećemo u svakodnevnom životu? On kaže da vitez vjere nije filozof kojem je sve jasno. Postoje zadaci pred kojima je čovjek nemoćan. Naša egzistencija puna je takvih situacija. Ponekad nam jednostavno treba oslonac na nešto, pouzdanje. Toltečki vrač don Juan ukazao je na opasnost koja vreba na ljude koji misle da im je sve jasno. Kad čovjek jednom pobijedi strah, kaže don Juan, slobodan je dokle god živi jer je stekao jasnoću i bistrinu duha. Ta sposobnost, međutim, istovremeno osljepljuje. Čovjek je kadar pomisliti da može sve. (Da je Bog?) Samouvjerenost i taština daju mu moć. Taman kad se prepusti uživanju u njoj, stiže ga starost, posljednji i najteži čovjekov neprijatelj. Tko nije stekao vjeru i pouzdanje u apsolutno sad postaje slabi starac i lak plijen orla, koji će u trenutku kad prođe pored njega iskljucati njegovu dušu (Učenje don Juana).
http://drazen-pavlic.bloger.hr/post/filozofija-i-teologija/935261.aspx
Ako posegnemo u židovsku mudrosnu literaturu, pronaći ćemo lik Adama Kadmona, simboličkog netjelesnog prvog čovjeka. Adam je prvo biće koje izlazi iz beskonačne Božje glave. Baš poput božice Atene, koja je izašla iz Zeusove glave. Plutarh je kazao da je svekoliko nebo napravljeno u obličju makro-anthroposa, kolosalnog ljudskog bića, koje je model ljudskog svijeta. Sunce je srce tog bića, a mjesec je smješten između srca i glave. Taj anthropos je prvo stvorenje znanja i savršenog uma i prve svjetlosti neba. Ovoj slici odgovaraju Božje riječi iz Knjige Postanka: „ Hajde da napravimo čovjeka na svoju sliku i priliku.“ Kasnije u Kabali lik Adama Kadmona postaje ono što povezuje Boga, čovjeka i svijet.
Gnoza svjedoči o ljudskoj ambiciji da se putem znanja dospije u Božju blizinu, gdje će Božja rosa lakše pasti na naša leđa. Ta ambicija otvara pitanje odnosa filozofije i teologije. U uvodu svojih predavanja iz Povijesti filozofije, koja je prvi puta držao godine 1816. studentima sveučilišta u Heidelbergu, Hegel objašnjava prirodu duha čiju spoznaju nudi (njegova) filozofija. Izvođenje ide ovako. Duh je nešto aktivno, pokretljivo, nešto što žudi za obrazovanjem. Utoliko je duh subjekt kretanja spoznaje. Predmet filozofije nije nešto zemaljsko, svjetovno, već ono što je beskonačno. To beskonačno je ono apsolutno. Ne radi se o slučajnim mnijenjima, nego mislima o Bogu, prirodi i duhu. Filozofija, dakle, spoznaje ono što je nepromjenljivo, vječno. Njena svrha je istina. Subjektivni duh spoznaje, dok je objektivni duh onaj koji se spoznaje. Subjektivni duh je duh koji radi, objektivni je sama ta djelatnost (spoznavanja). Djelatni, subjektivni duh spoznaje božanski duh i utoliko je sam božanski. U filozofiji misao sama postaje predmet mišljenja. Duh se odnosi sam prema sebi. U tome je njegova apsolutna svrha, jer božanski duh živi u svojoj općenitosti. Ovu spoznaju nazivali su vjerom. No, ne radi se o povijesnoj vjeri već o iskonskoj vjeri. (Hegel za sebe kaže da je luteranac. U skladu sa svojom vjerom on zna da je Bog duh, koji po sebi obitava u svakom čovjeku. Čovjek tu mogućnost da bude duhovno biće mora u sebi razviti spoznajom. Svi su ljudi umna bića. Neki ostaju kao djeca, umna bića samo u mogućnosti (dinamei; potentia). Radi se o tome da se ta mogućnost prevede u egzistenciju (energeia; actualitas). Ovo jedinstvo objektivnog i subjektivnog duha nije Spinozina supstancija, već znajuća supstancija u samosvijesti, koja se obeskonačuje i odnosi prema općenitosti, kaže Hegel. Za njega je brbljanje o nemoći uma da spozna Boga jedno površno razmišljanje. (Rečenica usmjerena protiv Kanta i teologa).
Jedina svrha religije je spoznaja Boga. Religioznost je svjedočanstvo duha o sadržaju religije. Nije bitan vanjski odnos, to da je Isus Krist jednom živio i hodao zemljom. Krist nam je rekao da će biti s nama do svršetka svijeta, samo ako se dvoje sastanu u njegovo ime. Nije bitna njegova osjetilna izvjesnost. Uz pomoć božanskog duha on će ljude svih vremena i naraštaja voditi k istini. Bitan je unutarnji odnos, ono što je u samosvijesti. Samosvijesti prethodi predanost Bogu, obnašanje kulta, pričešćivanje, pouzdanje u nešto što je objavljeno i kao takvo dano izvana. Nakon ovih oblika počinje prava svijest.
Čovjek dolazi do spoznaje da je duh njegova bit. To je upaljivi materijal, koji može biti upaljen od strane opće biti svemira. (Hegel kaže da su narodi u religijama izrazili kako su zamišljali bit svijeta, supstanciju prirode i duha, te čovjekovog odnosa prema njima. Predmet narodne svijesti tu je bila apsolutna bit. Ona je najprije za njih bila nešto drugo. Bila im je bliža ili dalja, strašna ili prijateljska, ovisno o teologiji koja je vladala.) U molitvi i obnašanju kulta čovjek ukida tu suprotnost u odnosu na božansko. On postaje svjestan svog jedinstva s Bogom, ali na razini osjećaja i pouzdanja u njegovu milost, naime da će ga najmoćnije biće sačuvati pred svim nevoljama. Kad čovjek postane svjestan da posjeduje djelić božanskog duha, spoznaja Boga postaje moguća. U molitvi čovjek tone u apsolutno biće, gubi svoju subjektivnost. On vidi pojedine momente božanstva, ali oni su za njega nerješive misterije. To da je Bog u isto vrijeme jedna i tri osobe, svakodnevni razum doživljava kao proturječnost i neshvatljivost. Naprotiv, spekulativni um filozofa dokučuje izmirenje tih suprotnosti. U njivom odnosu on vidi njihovo idealno jedinstvo.
Prva neposrednost odgovara osjećaju. Suprotnost odgovara razumu, a jedinstvo suprotnosti zahvaća jedino um. Toj tročlanoj strukturi kretanja odgovaraju vjera, teologija i konačno filozofija, koja je umska spoznaja. Kako odrediti umsku ili spekulativnu spoznaju, u odnosu na razumsku? Hegel studentima objašnjava: „Materija je na primjer složena, ili prostor je kontinuiran i neprekidan; osim toga, mi isto tako možemo pretpostaviti točke u prostoru. Materija je povezana, ona se može također razbiti, i na taj način se može stalno dijeliti u beskonačnost; tada se kaže da se materija sastoji iz atoma, punktualiteta, dakle da nije kontinuirana. Tako se u jednome imaju obje odredbe: kontinuitet i punktualitet. Obje njih razum shvaća kao odredbe koje se uzajamno isključuju: 'Ili jematerija apsolutno kontinuirana ili punktuelna', u stvari pak ona ima obje te odredbe.“ (isto, str. 29) Hegel dalje kaže da za čovjeka kažemo da je slobodan. Drugo određenje, koje razum postavlja je nužnost. Razum sad vidi proturječnost iz koje ne može van: ako je čovjekov duh slobodan, tada nije podložan nužnosti; ako je njegovo htijenje determinirano nužnošću, nije slobodno. Jedno isključuje drugo. Ali istina i duh su konkretni. Odredbe duha su sloboda i nužnost. Viša spoznaja (umska, spekulativna) uviđa da je duh u svojoj nužnosti slobodan i da samo u njoj nalazi svoju slobodu. U ovom primjeru teže je uspostaviti jedinstvo.
Baš zbog te prisutnosti duha u čovjeku i postoji osjećaj, naslućivanje Boga. Tek je židovskom narodu svjetski duh dao najvišu svijest, kako bi iz njega ponikao novi duh, koji se opredmetio u kršćanstvu. (isto, str. 2) Pošto je bit duh, koji je život a ne neka apstrakcija, Isus je Židovima mogao reći da njihov Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Inače je ovo mjesto doživjelo različita tumačenja, kao da je Isus time htio nagovijestiti uskrsnuće. Radi se samo o spoznaji da je čovjekova bit duh i da po njemu ima život. I Isus Tome Blizanca u prvoj izreci kaže: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“ Ne radi se o nekoj misteriji, o pronalasku eliksira mladosti. Radi se o spoznaji da je čovjek od duha i po duhu. U drugoj izreci nalaže se čovjeku da neumorno traži, dok ne nađe, jer: „Kad nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“ (Evanđelje po Tomi)
Filozofiji je stalo do predanosti Bogu, do supstancijalnog sadržaja, do duha. Do toga je stalo i religiji. Ali filozofija taj odnos hoće proizvesti, staviti ga pred svijest u formi mišljenja. U spomenutom pristupnom govoru za svoja predavanja Hegel pred mlado slušateljstvo baca slijedeću misao: „Bit svemira, koja je najprije skrivena i zatvorena nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom; ona se pred njim mora otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (isto, str. 3) Osim što je odgovorio Kantu da nespoznatljiva stvar po sebi ne postoji, ovim riječima studentima je ulio veličanstvenu vjeru u vrijednost duševnosti i unutrašnjeg života, koja je beskonačno vrednija od interesa svakidašnjeg života.
U religiji duh se najprije pokazuje kao nešto vanjsko. Religijsku istinu objavljuje neki prorok. Čovjek skrušeno prihvaća tu istinu. Štoviše, smatra da ljudski um nije u stanju doći do pune istine. Religijske istine naprosto postoje. Ne zna se odakle su došle. To je pozitivna religija. U njenim okvirima istinu objavljuje božji poslanik. Hegel i gnostici smatraju da je moguće doći do punine (pleroma). Hegelovo rješenje je spoznaja. Nema takve duboke istine, koja se ne bi mogla izložiti na jasan način. Hegel kaže da ljudi misle da je duboko nešto što je skriveno. No, nije duboka misao kojoj se, kao nekom bunaru, ne vidi dno. Moguće je, međutim, da se iza te dubine ne nalazi ništa, nikakva misao. Gnostici rješenja vide bilo u kontemplaciji, u ritualima sakralnog braka ili također u spoznaji. U božjoj knjizi pokušavaju odgonetnuti skriveni smisao.
Pozitivna religija, koja prihvaća da je istina dana izvana, još je na nivou proroka. Istinska religija počinje sa shvaćanjem da je Isus Krist ujedno Sin Božji, da spada u samu prirodu Boga. Kad bi Krist bio samo prorok, učitelj, povijesna ličnost, ako on ne bi bio Božji Sin i kao takav bio dio život konkretnog Boga (Svetog Trojstva), tada bi se izgubio opći božanski sadržaj i pouka o prirodi samog Boga.
Religija je usmjerena na srce i dušu. Zato povijesni Isus Nazarećanin svoje evanđelje propovijeda siromašnima i govori u prispodobama. (Uopće je problem izlaganje prilagoditi raznorodnom slušateljstvu.) Ovdje se beskonačna misao obznanjuje u posudi srca, predstave i konačnog razuma. No, odnosi apsolutnoga su po svojoj naravi spekulativni. Rekli smo da spekulativni um izmiruje naizgled nepomirljive suprotnosti. Apsolut ne dohvaća svijest koja opaža i razmišlja o tim opažajima pomoći konačnih odnosa. Zato ona u pokušajima da ipak nekako izrazi apsolutno često poseže za brojevima i simbolima.
Govorimo o odnosu teologije i filozofije kako ga je Hegel izložio u predavanjima iz Povijesti filozofije. U prvom redu imali smo osjećaj, molitvu, predanost, zatim ono „mislimo na Boga“, utapamo se u apsolutnome. U trećem redu dolazi svijest. Boga se najprije izražava u umjetnosti i religiji. Čovjek posjeduje neki osjećaj da je u njemu božanski duh. On ga predočava u obliku umjetničkih djela i u religioznim ritualima. Na četvrtom mjestu imamo znanje o apsolutnome. Tu se javlja filozofija. Istina se ne može spoznati gledanjem i opažanjem, kaže Hegel. Potrebno je naporno mišljenje. (isto, str. 20)
Hegel kaže da su ljudi u stanju diviti se Božjoj mudrosti u prirodi, a istovremeno odriču da bi u ljudskom duhu i njegovim djelima bilo Božjeg duha. Kaže se: „To nije Božji duh, nego djelo čovječje.“ Dakako da u ljudskim proizvodima duha može biti više ili manje. Ali ga uvijek ima.
Filozofija, dakle, zamišlja ono što religija predstavlja u fantaziji, upotrebom osjetilnog materijala. Religija ne izlazi iz vjere u Krista koji se povijesno pojavio. Religija je za sve, filozofija za odabrane.
Hegel kaže: „Da je Bog rodio svoga Sina, jedan odnos, uzet iz život prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako.“ (isto, str. 66-67) U filozofiji se radi o odnosu prvobitne općenitosti, dalekog bitka iz kojeg su izašla sva bića, prema svojoj prvoj odredbi ili onom drugom – to je pojava Božjeg Sina u ljudskom svijetu. Slijedi objašnjenje: „Ali misao o takvom odnosu, njegova supstancijalnost ipak se zato u filozofiji priznaje“. U filozofiji dolazimo do konkretnog pojma: općenitost, odredba, jedinstvo općenitosti i odredbe ili konkretnost. Njemu u teologiji odgovara konkretan Bog (podijeljenost Božje osobe na Oca, Sina i Duha). „Konkretno je ono prvo opće koje je određeno, dakle koje u sebi sadrži svoje drugo“. (istok, str. 67). Filozofija je neprijatelj apstraktnoga. Konkretna filozofska ideja je jedinstvo različitih odredbi (određenja). Duh (život Boga) je „udvostručavanje, otuđivanje, ali da bi mogao naći sama sebe, da bi mogao doći k samom sebi. Samo je to sloboda; slobodno je ono što ne stoji u vezi s nečim drugim, što nije od njega zavisno.“ (isto, str. 27) Početak je kao i u grčkoj filozofiji Jedno, koje je u neposrednom jedinstvu sa samim sobom (ono neodređeno). Ono se zatim suočava s onim drugim. Spoznaje njegovu bit. Pošto se radi o njegovoj djelatnosti, ono jedno (ovdje: Duh), to drugo je njegovo drugo, njegovo određenje. Ono se zatim vraća u jedinstvo, koje je sad konkretno, u sebi određeno. To znači stav da stupiti u postojanje (egzistenciju) znači promijeniti se i pri tom ipak ostati jedno isto. Bog je morao poduzeti to kretanje. Ono što je samo po sebi (dar, moć, bitak po sebi, potentia) mora se opredmetiti za čovjeka. Božji sin pojavljuje se u stvarnosti, za čovjeka. On pomaže čovjeku da shvati Boga. Čovjek ima um samo po prirodi, kao klicu. Ima ga svako dijete. Radi se o tome da on tu svoju mogućnost razvije. U svome Sinu Bog postaje samostalno biće u stvarnosti (actus).
Hegel studentima daje lijep primjer klice i ploda. Sve je već sadržano u klici. Dakako umotano i idealno, još ne razvijeno. Predodređena svrha klice je plod. Plod je opet proizvođenje klice ili vraćanje u prvobitno stanje. „Klica hoće proizvesti samu sebe, vratiti se samoj sebi. Ono što je u njoj izlaže se, i potom se vraća u ono jedinstvo od kojeg je pošlo.“ (isto, str. 26)
Protiv ovog Hegelovog stava pobunio se Kierkegaard. Vjera je ovdje unižena na stupanj predstave i osjetilnosti. Za njega je vjera bila mnogo više. Ona je kretanje svijesti u kojem pojedinac nadilazi etički stadij i stupa u odnos s Apsolutom. Radi se o apsurdnom kretanju svijesti koje mogu izvesti samo rijetki ljudi. Ne može se i ne treba sve razumjeti. Pred nekim izazovima čovjek ostaje sićušan. Što vječni zakoni svemira znaju o patetičnom razmišljanju jednog mrava? Što bi ih se mogli ticati ljudski pojmovčići smišljeni u nekoliko sekundi povijesti prirode? (Nietzsche) Čovjek nije samo umsko biće. On nije filozof koji u svom kabinetu piše pametne knjige. U čovjeku u svakom trenutku kuca živo srce, djeluju strasti. Kierkegaard pita: „Zar su strasti bezbožne?“
Hegel kaže da se Bog objavljuje baš zato što želi da ga čovjek spozna. Ali što to čovjek uistinu spoznaje? To da je Bog u srcu (duhu) svakog od nas? Spekulacijom čovjek rastvara i najveće tajne. Sve postaje dokučivo. U današnje doba znanost i tehnika rastvaraju najdublje tajne. Čovjek prodire u dubine svemira. Prvi Amerikanac na Mjesecu izjavio je da je bio gore a Boga nije vidio. Hegel stav izveden dokraja govori nam da tajni nema. U apsolutnom znanju čovjek obuhvaća sve činjenice prirode i duha.
No, što ako je čovjekovoj psihi ipak potreban misterij, tajnovitost? Što ako svekolika spoznaja u našem stoljeću nije uvećala ljudsku sreću? Na toj točki stoji Kantov duh koji ukazuje na nemoć ljudskog uma da shvati stvar o sebi. Budi se i Kierkegaardova avet koja nam govori da postoji jedno područje apsurda, izvan domašaja ljudskog uma. To je područje vjere. Kako da se s Bogom susrećemo u svakodnevnom životu? On kaže da vitez vjere nije filozof kojem je sve jasno. Postoje zadaci pred kojima je čovjek nemoćan. Naša egzistencija puna je takvih situacija. Ponekad nam jednostavno treba oslonac na nešto, pouzdanje. Toltečki vrač don Juan ukazao je na opasnost koja vreba na ljude koji misle da im je sve jasno. Kad čovjek jednom pobijedi strah, kaže don Juan, slobodan je dokle god živi jer je stekao jasnoću i bistrinu duha. Ta sposobnost, međutim, istovremeno osljepljuje. Čovjek je kadar pomisliti da može sve. (Da je Bog?) Samouvjerenost i taština daju mu moć. Taman kad se prepusti uživanju u njoj, stiže ga starost, posljednji i najteži čovjekov neprijatelj. Tko nije stekao vjeru i pouzdanje u apsolutno sad postaje slabi starac i lak plijen orla, koji će u trenutku kad prođe pored njega iskljucati njegovu dušu (Učenje don Juana).
http://drazen-pavlic.bloger.hr/post/filozofija-i-teologija/935261.aspx
bglavac
edin.kecanovic
