BILE JEDNOM

JEDNE DRVENE NANULE

 

         Bile jednom jedne drvene nanule. Pomoću nogu jednoga čovjeka hodale su cestom što je vijugala kroz polje riže. Za nanulama su jurile carske kočije. Jer nanule je nosio čovjek, koji je zbog nečega vrlo trebao caru.

         Ali ni carske kočije, ni počasni odred konjice, nisu mogli stići nanule. A čovjek je, kažu, išao polako, svjestan svakoga koraka, i uživajući u krajoliku; i uvijek s jednolikim klip-klapom. S vremena na vrijeme vadio je iz džepa svjež prostor, i bacao ga iza sebe. Zato ga nisu mogli stići.

         Kad su se nanule umorile, čovjek je sjeo na rub ceste, gdje se poveo razgovor s jednom tratinčicom.

         “Što oni hoće od tebe?” pitala ga je tratinčica.

         “Car bi mu htio pokloniti zlatne papuče,” progovoriše tada nanule. “On ne bi htio zlatne papuče. A carska se ne smije odbiti.”

         “Zbilja, a zašto ne bi promijenio nožne navike?” upitat će nevino tratinčica. “Malo tko ima zlatne papuče, pa još carske. Nanule, mora se priznati, i nisu neka otmjena obuća.”

         “A kuda i kamo mogu zlatne papuče? Samo po mramoru i sagovima,” rekoše nanule. “One bi se raspale na trnu i kamenu. A mi volimo cestu, kaldrmu, puteljak. Mi volimo pješačiti. Ni besputica nam nije nemila. Osim toga, mi tako dobro pristajemo njegovim koracima, da nas on ponekad ne razlikuje od vlastitih tabana. Kad se to dogodi, onda se i druge stvari nama zaraze: ne razlikuju sebe od trećih stvari.”

         “Doista? A koje druge od kojih trećih?”

         “Pa evo, mi razgovaramo s tobom, zar ne, mada ti razgovaraš s čovjekom. Možeš li reći tko u takvomu času pomoću koga razgovara, hoda, namjerava? Je li čovjek naumio putovati, ili su se nanule zaželjele druma?”

         “Hm,” reče tratinčica, “ja bih voljela da je i ovako i onako, a kako je uistinu, ne znam.”

         “Upravo je tako,” rekoše nanule na usta čovjeka. “I ovako i onako, i ne znam kako.”

         Tutanj se kolesa stao približavati, a s njim i topot konjice. 

         “Hej, eno na vidiku vaših gonitelja!” zatreperi tratinčica. “Što ćete sada?”

         “Hajde, zaboravimo tko je što. Gle, sjedimo na rubu ceste, jedni, drugi, i treći, unutar čiste, međusobne nerazlike,” mudrovale su nanule, i onda ponovile moćnu riječ, “nerazlike.”

         “Ljudi to zovu čarolijom,” reče čovjek, i dobaci svjež prostor pred carske kočije.

          

 

        I još kažu da su nanule obuća zaostalih...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.