U malom kafiću na uglu ulice, jedne od onih koja je uvijek puna šetaća, preprodavaća , prosjaka i muzikaša, potražila sam slobodno mjesto u kutu. Nekad je to bio podrum obložen ciglama i kamenom, čiji ostaci još se vide na nekim dijelovima zidova.Mali drveni šank prepun čaša i flaša, alkoholnih pića i sokova, po zidovima slike pejzaža i fotografije poznatih umjetnika grada,a stolice sasvim obićne, dekorirane jastucima u zagasito crvenoj boji, čine jednu domaću , familijarnu atmosferu tog malog lokala.

Vrijeme je bilo tmurno, pred kišu, sasvim u skladu sa muzikom koja je svirala u pozadini. Pogledom sam šarala po gostima, promatrajući njihova lica i geste, pokušavajući dokućiti što se iza njih krije, kakvog su raspoloženja.

Pogled mi se zaustavi na jednom starijem čovjeku potamnjelog lica i dubokih bora na čelu.Pred njim na stolu stajala je čaša tamnog piva i pepeljara puna opušaka.Zagledan negdje ispred sebe, utonuo u mislima, praznog pogleda i nepomičan, u prigušenoj buci glasova i muzike sa radija, učinio mi se kao netko izgubljen u vremenu i prostoru.

S vremena na vrijeme, pogledao bi oko sebe, trgnut nekim zvukom ili smijehom sa obližnjeg stola, oči bi oživnule, a ruka se približila čaši. Zatvorio bi tada oči, otpio gutljaj piva, posegnuo za cigaretom, a onda ponovo utonuo u svoj svijet.

Promatram mu ruke, izbrazdane ožiljcima, jasno istaknutim kostima i venama, a na zapešću ruke istetovirano malo sidro. Pomorac neki , rekla bih. Odaju ga i snažna ramena i potamnjela boja kože. Što li ga je dovelo upravo ovdje, pitam se u sebi.Kojim je putevima bio utaban njegov život?

On kao da je osjetio da ga netko promatra, okrene glavu prema meni, pogleda me prodorno, ispitivački. Tek tada primjetim da su mu oči plave, poput mora , u koje čovjek poželi uroniti.Uhvati me neka nelagoda, onako uhvaćena na prepad, ali ipak nisam skrenula pogleda. Nasmiješim mu se , a on mi, na moje veliko iznenađenje, uzvrati osmjehom, podigne ruku prema konobaru i naruči piće.

Nisam znala da je naručio za mene, dok nisam dobila čašu soka kojeg sam upravo pila. Upitno ga pogledam, a on mi kaže da je to za moj osmjeh , sa kojim sam mu uljepšala ovaj dan.

Ostala sam zbunjenja, nesposobna da odgovorim čak ni hvala, a on se već dizao, ostavivši kovanice novca na stolu, pozdravi me naklonom glave i uputi se prema izlazu. Slijedila sam ga pogledom do vratiju kroz koja je prošao, još jednom se okrenuvši pogledom prema meni i osmjehom na licu..

Ostala sam sjedjeti, sad ja utonula u misli i  pitanja, dok mi je osmijeh još lebdio na licu.

Tek tada shvatim da mi je ustvari on uljepšao dan tom svojom gestom, spontanom i od srca.

Koliko je malo potrebno da čovjeka usreći jedan osmjeh na licu nekog stranca, u vrevi ljudi koji žure za izgubljenim vremenom.Koliko je važno posvetiti barem komadić vremena drugima, tek toliko da osjete da nisu sami, hrabreći ih barem pogledom,koji na trenutak može odagnati teške, turobne misli.

Nismo niti svijesti koliko nas izdaje izraz  i mimika lica, naše oči, naši pokreti.Premalo posvećujemo pažnju tim sitnim detaljima, naočigled nevažnima , a jedino istinitima.

Važne su nam riječi. Hvatamo se za njih kao pijan plota, očekujeći neku priču , roman sa zapletima i raspletima, a naše tijelo govori ono što duboko proživljavamo u sebi.

Nije mi ispričao ništa, a ipak rekao je puno toga.