...ili o tome kako Ema, odmjerenim pokretima, nesigurno ali ne bez stanovite samouvjerene elegancije, uhodi u sam izvor sveg Života na Zemlji, to jest u more...

... da bi se okupala, i pritom nedvojbeno pomislila: "Bože, kako je život lijep!", zagledana s nestrpljenjem samoljubive površnosti u kobaltne obrise Lokruma, hitro, potom, preskočivši pogledom u smjeru cakleće crte samodostatno skladnih zidina Grada, neprispodobivo bijelih. Zatvori načas oči pripuštajući u njih ruj grimiznih krijesnica, udahnuvši žareće blještavilo neba, zajapureno od jasa popodnevne, glasne svjetlosti.

I eto je već gdje pliva, naspram otoka od žada, opuštena i mirna, kao smirena riba, samo puno sretnija. Možda je htjela pritom pomisliti: "Kako je život nepredvidljiv!" ili, nešto jednostavnije: "Kako je život čudnovat!", u svakom slučaju neku banalnost o životu, u obliku fraze ispraznije i od života samoga. Pa je glasno pomislila: "Kako je život lijep! Bože, kako je život lijep!"

Sjedeći u istom trenutku uz more, Ivan je mislio: "Uživati u igri vlastitog duha, to je uzbuđujuće, makar izgledalo glupo. Uživati jednostavno u čitavoj svojoj osobi, može biti i ugodno, ali je glupo bez opravdanja", i zato je Emu gledao nježno i bolećivo kako pluta svrh beskonačne modrine, pogledom kojim starci gledaju djecu u igri, s podvojenim osjećajem nježnog prijezira i dobrohotne nadmoći. "Kako je glupo to što pliva, uživajući kao da čini tko zna što važno i veliko", pomislio je kad ga je zazvala.

"Dođi!"

I već je skočio netremice u vodu, ostajući dugi trenutak pod vodom, dovoljno dug da bi pomislio: "Jedno je posve sigurno, premda nimalo utješno: što god glupan učinio, učinit će glupost. I kad bi pokušao to promijeniti, počinio bi glupost. Evo me, plivam!"

Potom su se valjda zagrlili u vodi, kao što je uobičajeno, pomalo patetično, dakle lažno, jer ga je ona, netom je izronio, obujmila tijelom hladnijim od vode, punim blistava sunčevlja s kapi njezine kose.

Zatim noć bez svojstava, topla. Zacijelo mirisna, kako mora biti na Mediteranu. Na nebu zvijezde, valjda. Daleka mećava zvijezda i zrikavaca, vani, visoko. Huk samoće prestravljuje hotelsku sobu, oštrinu otežalih plahta. Pun mjesec ludila na pomolu. Hladne zvijezde po nebu. Kao da se velika ogrlica prosula, i mnoštvo uglačanih bisera rasulo po modrom nebeskom sagu. Daleka grivna svemira, tko zna kad potrgana.

On je prvi progovorio.

"Moja tuga je neizmjerna. Gubici, porazi, gubici, padovi... Toliko uporni i predvidljivi da, zapravo, postaju besmisleni. A onda, najednom, tuga u tom besmislu prestaje biti tugom, prelazi u dugu, monotonu melankoliju trajanja uprazno. Vidiš kako su s nama stvari jednostavne. Kad se beskonačno ponavljaju, ni tuga, ni smrt, ni užas ne mogu više biti ono što jesu. Postaju glupi, posve obesmišljeni eho, bezdana jeka nekih pradavnih tuga, smrti i užasa, i gube nadmoć, gube značenje, postaju tupi huk vjetra među stijenjem, milijunima godina isti. Zapravo, vrijeme, njegova ograničenost, naša prolaznost u njemu, to je ono što daje posve neprirodno značenje i prekomjernu važnost i tuzi, i smrti, i boli, i užasu..."

A ona je šutjela. Pomalo prezrivo, poput uvrijeđene djevojčice. Pa je on u sebi naslutio strah.

"Misliš li da filozofiram zato što se bojim?"

"Mislim da filozofiraš zato što ne možeš jebati."

"Kao Kant?"

"Kao starac. Laku ti noć. Ako ti je laka..."



D. Lukić: Uzaludnosti