Oduvijek ti želim reći  još ponešto, ali nikad mi se ne pruži prilika……. Uvijek se nešto pokvari…….Iako sam te već dugo pokušala sakriti u najdublji kutak svoga srca, i uopće ti ne dozvoliti da proviriš…. Ne uspijevam….. i jutros opet…. Po ne znam koji put…… probudila sam se sa nekoliko suza skrivenih u kutu očiju……. I srce plače… ne samo oko…… A negdje iz kutka tog ranjenog i tužnog srca….. vrišti ljubav koju sam zakopala….. želi na površinu….. a ja ne dam… ne dam:…. Previše je toga lošeg bilo, toliko lošeg da ne postoji terapija koja bi ovu bolest zvanu „pokušaj zaborava jedine ljubavi“ mogla izliječiti……

 

Sjećaš li se onih prvih jutara, naših kava…. Trenutaka u kojima smo se samo gledali…. Ništa drugo nije bilo potrebno….. pa čak ni riječi…. Možda ponekad samo dodir koji bi prenio svu jačinu osjećaja…….

 

Dok si ti obavljao svoje  poslove, ja sam u uzbuđenju pripremala „gablec“…. Upravo onaj koji je tebe najviše usrećio……. Ništa mi nije bilo teško…. Čak ni fileke skuhati za tebe…..

 

Ne znam kojeg trenutka i kad točno je naša ljubav krenula silaznom putanjom……. Jer  mi se čini da smo i danas vezani kao i onda, i da ona niti trenutka nije oslabila……. A opet, ništa nije kako treba….. Već dugo se ne pitam tko je kriv……. Nije nam suđeno……ili nam je suđeno da se nikad ne raziđemo a opet da nikad ne budemo sretni…. Jer ne možeš se razići od nekog tko te nikad nije niti napustio, ili koga nisi napustila….. tko je uvijek u srcu…….

 

Ne znam koji mi je trenutak najdraži…. Da li onaj kad smo uz odsjaj svijeća uživali u zajedničkom ručku na dan Svetog Martina…. Ili miris jutarnje kave….. ili je najdraži trenutak bio upravo onaj kad smo s rukom u ruci, bez riječi, šetali rivom uživajući u šumu morskih valova i cvjetovima oleandra koje je raznosio vjetar……

 

Ne znam ni koji mi je najteži……. Toliko je bilo sastanaka i rastanaka da ne znam koji bih navela kao najbolniji….. svaki je jednako bolan…… jer nikad nisi otišao iz srca…. I sad kad nisi tu u mom uhu odzvanjaju tvoje riječi……. Anđele……

 

Taj prelijepi zov prekrio je sve one ružne riječi koje su proizašle iz tuđih spletki, podmetanja i lažnih priča….. nikad te nisam povrijedila… nikad ti lagala….. a uvijek si iznio neki novi problem i neku novu priču od koje mi se ledila krv u žilama…… Moj ponos je preveliki da bih ti pojašnjavala da ništa od tih priča nije istina…. Da je sve laž…. Moje srce je jednostavno željelo da ti to znaš…… da osjetiš….. da ti nikada nitko i ništa ne može promijeniti sliku mene u tvojim očima….. baš kao što nitko nije mogao promijeniti tvoju sliku u mojim……

 

Već dugo su naši putevi na dva različita kraja svijeta, a zanimljivo, uvijek se vrte u krug i uvijek završavaju na istom mjestu….. u  srcu, ranjenom, tužnom, bolnom…. i samo ponekad, na jednoj od stanica na tom putu me sretne tvoja pjesma…… skriveni broj i riječi…… koje  dopiru ravno do onog zakopanog bola i izazivaju suze koje i sada teku……. Isto tako i ti iznaš…. Kad ugledaš skriveni broj tko je sa te druge strane…… i slušaš riječi pjesme….. naše pjesme…. I znaš…… da sam ja uvijek tamo gdje si ti…. A da si ti uvijek tamo gdje sam ja….. i koliko god da ovaj život traje….. i kad god da završi…… neće se otići s ovog svijeta praznog srca…. Ono je puno ljubavi………

 

 

Sjetiš li se k'o nekad, one noći jesenje
Kada si me pitala, da l' još uvijek volim te
Da l' još uvijek volim te.
Zašto sam prešutio, nikad nisam saznao
Što mi je to trebalo, bez tebe sam ostao
bez tebe sam ostao.

Pada snijeg, skim si noćas ti.
Hoću li te ikad Ana, ja preboljeti.

Nisam tebe tješio, znao sam da netreba
Zbogom ti si šapnula, nježno me dotaknula
nježno me dotaknula.
Te smo noći ostali, sve do jutra skriveni
Daleko od pameti, zauvijek se rastali
zauvijek se rastali.

Sad kad bolje razmislim, znao bi oprostiti
Al' me riječi izdaju, neznam je zamoliti
neznam ja zamoliti.