1. BIO JEDAN ČAROBNJAK

 

        Bio jedan čarobnjak, koji je imao štapić od rubina, a njim je mogao predvojiti vino u peharu, čaj u šalici, i vodu u rijeci. Kad bi spustio štapić u pehar i povukao crtu, vino se razdvajalo. On bi popio jednu polovicu, a drugu bi pružao gostu. Tako je postupao i s čajem, mlijekom, i svakim drugim napitkom. Jedino nije mogao ništa soku od naranče.

        To ga je mučilo. Što to ima u naranči te se ona odupire rubin-čaroliji? Proučavao je debele spise, pozivao duhove predaka na savjetodavnu sjednicu, ali nikako da uđe u trag narančinoj tajni. Bude pozvan u pomoć duh limuna, ali on je uspio samo ogovarati naranču. Budu pozvani dani u tjednu, mjeseci u godini. Ali nitko nije imao pojma zbog čega je naranča otporna na čaroliju. Naposljetku se čarobnjak obrati samoj naranči.

        “Reci, ne muči me više: zbog čega ti ne trzaš na rubin? Ako ti je po volji, možda bismo mogli pokušati sa smaragdom?”

        Naranča je šutjela, i samo se sunčala u svojoj zreloj boji.

        “Ili s topazom? Moja je riznica bogata,” umiljavao se čarobnjak. “Samo kaži.”

        “Idi s milim Bogom!” reče naranča. “Nije stvar ni u topazu, ni u rubinu, nije stvar ni u kakvoj čaroliji. Stvar je u čarobnjaku.”

        “Kako to misliš?“ problijedi čarobnjak.

        “Ma nisi ti nikakav čarobnjak. I u tomu je tajna. Trenutačno, samo moja tajna. Zbog toga ne možeš predvojiti mene, narančin sok.”

        Kaže se da čarobnjak poslije toga više nikada nije uspio predvojiti ni vino, ni vodu.

 

 

        Neke se stvari hrane vjerom drugih. Neke postoje po vlastitoj vjeri u sebe.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.