BESMRTNO NEŠTO

 

        Božica mjeseca uvijek se iznova zaljubljivala u boga sunca. Brižna mati, božica neba, opominjala ju je uvijek iznova:

        “Bogovi su prolazni, kao i ljudi. Ni sunce neće biti uvijek sjajno”.

        Uvijek iznova, božica mjeseca nije marila za tu opomenu. Svaki se puta ponadala čudu da se sunce neće ohladiti, da mjesec neće potamniti. A kad bi se to dogodilo, od nje je ostajala tek nejaka žeravica svjetla.

Majka neba uzimala bi žeravicu u usta, i žvakala, žvakala. Poslije zadatoga vremena, ispljunula bi sitnu, srebrnu iskru, koja je hitro rasla u božicu, spremnu da se zaljubi u sunce. Odnjegovala ju je, do visokoga sjaja ju podigla, sve u nadi da će ovaj puta biti drukčije. Ali čim bi mlada božica ugledala sunce, smjesta mu je otvorila svoja njedra, ne pamteći da joj to nije prvi put.

        Jednom, kad je ta igra već i suncu dosadila, božica neba reče svojoj iznova stasaloj kćeri:

        “Dijete, bilijuni su i trilijuni prošli otkako se uvijek iznova zaljubljuješ u sunce. A sada je i ono osijedilo, i zrake mu jenjaju, žar mu malakše”.

Srebrolika se božica zagleda se u sunce, i po prvi puta ustuknu od njega.

“Odakle ovaj starac sa štapom”...?

“Ne traži besmrtnost među nama, bogovima”, ponovila je majka.

Lice božice potamni, na sve strane sjena pade po srebru.

        “Ali nešto negdje postoji što je besmrtno”! kriknu božica, okrenuvši leđa suncu. “To nešto ću naći, u to nešto ću se zauvijek zaljubiti”!

        “To nešto zacijelo postoji”, rekla je majka. “Ali nama, bogovima, nije dano da saznamo što je to”.

 

        Zemaljski starodrevnici i zvjezdoznanci pričaju da je božica mjeseca tada zaglavinjala u hodu i pala u bezdan prostora, i da još uvijek pada, tražeći ono neumrlo u što bi se zaljubila, i po čemu bi sama  postala neumrla.

        A besmrtna je, kažu rose, samo ljubav, koja se ne vezuje za nešto, već za sve.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Bogovi = bića gotovo besmrtna, bića ne sasvim oslobođena iluzije.