86. BAJKA O OBLACIMA

·      Nećemo više ni o čemu, ne, ni o čemu, osim možda, o oblacima.

·      Oni neprekidno mijenjaju svoj oblik, i takvi kakvi su u skladu su sa sobom, s prirodom, s Bogom. Lakše nam biva gledajući ih vjerne sebi, njih, te putujuće dvorce mijene, te nečuj-sjenke, te leluj-kretnje, te oluj-prijetnje. I sve čega se plašimo mi, s nogama na zemlji, oni izvode nehajno, svilohodno, sanovito, katkada i silovito, ali uvijek neodstupno od zakona prolaznosti.

·      Neka je slava oblacima! Neka ne sustanu, neka ne nestanu, neka ne prestanu biti kapi, pa i kad se pljuskom izliju i munjama se izviju! Lako je voljeti sunce, diviti se njegovoj vječnolikosti, ali oblake se usuditi voljeti, to je iskorak našega povjerenja u sebe: u našu lakokrilost, u našu nošenost visokim strujama, u naš naoko besciljan put.

·      Cijela je njihova priča, bajka, mit u tomu, što im i sastanak i rastanak pada jednako lako, jednako neiskazivo tako.

·      Vesna Krmpotić (Svibnja, 07., Bgd.)