Član enigma.de

Upisao:

enigma.de

OBJAVLJENO:

PROČITANO

314

PUTA

OD 14.01.2018.

"Ali, proljeće je. Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam."

"Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja. Ono od čega bih htio da pobjegnem ide sa mnom." Ivo Andrić

Mama je opet bila tu. Ostavila je pljuge i ključeve svog auta. Luđakinja, nema pojma da ću još koju godinu ostat ovdje, samo sjedit i palit jednu za drugom. I gledat ovu predivnu šumu. U nekoj tajnoj vezi smo ona i ja, još od malena.

Nikad nismo imali previše novaca. Ni premalo. Bit je u tome da nikad nismo imali novaca. Nikad nam mama i tata nisu to izravno priznali, ali mi smo to nekako oduvijek znali. Moje sestre, brat i ja, mi smo bili sasvim različiti jedan od drugog. A kao cjelina smo pak bili različiti od ostatka cijelog svijeta. Tata me jednom ulovio kako plačem na svoj rođendan. Nisam mu htjela iskreno priznati zašto, ali mislim da me previše poznavao da bih tako nešto od njega uspjela sakriti. Za poklon sam dobila mali glupi, na rubovima heklani stolnjak kojeg je mama sama sašila, sa mojim najdražim cvijetom i motivom našeg grada. Kao da je oduvijek znala da sam lastavica, i da letim u toplije krajeve. Ali tada to nisam znala razumijeti, i bila sam užasno razočarana. U to vrijeme svi su dobivali mp3 za rođendan, ili pak neki instrument. Ili vozački. A ja sam dobila samo jedan staromodni tabletić. Nije za povjerovati, ali taj heklani stolnjačić je ostao najdraža uspomena iz "onih" vremena i bilo kud da putujem uvijek ga nosim sa sobom. Nebitno je sve to za priču. Uglavnom, taj dan me tata doveo ovamo, baš tu gdje sam sad. I tatine riječi: "Ovo je tvoje, sretan ti rođendan sine!" Nisam mogla odvojiti pogled od svega što me okruživalo. Gledala sam u šumu, pa u četiri podignuta zidića pokraj te šume. Pa ponovno u šumu, i tako u krug. "Ovo će biti vila iz bajke tata, jednog dana. Vidjet ćeš."

Ali tata nije imao sreće doživjeti to. Preminuo je tri godine poslije. Znali smo da je bolestan pa smo mu pokušavali nekako, na svoj način, olakšati. Jedna sestra se sretno udala. Druga sestra se također sretno udala. Mali brat je ostao mali brat. A ja? Ja sam dala petama vjetra van iz Hrvatske, pokušavajući pobjeći od svega što mi se te godine dogodilo. Znala sam da tamo neću bogznašta postići. A za ono sretno-se-udati bilo je kasno. Jedini čovjek kojeg sam ikad voljela na taj način da bi se za njega mogla sretno udati, te je godine nakon tri mjeseca predao bitku s anđelima. Prosuo mi je zadnji izdah po licu dok sam ga držala za ruku u sobi 38 B. Anđeli, ne brinite. Morala sam vam oprostiti.

Moji počeci? Bila sam sretna, mlada i luda. Uvijek sam izgledala, a valjda se tako i držala, jačom nego što sam ustvari bila. Možda se zato nije nitko previše trudio pomoći maloj izgubljenoj Aleks u zemlji čudesa. Ali snašla sam se ja brzo i sama. Ispeci pa reci kod mene baš i nije vrijedilo, a moja brzina na jeziku nije bila na odmet. Istina je da su neki ljudi zbog toga otišli, ali najbitnije da su oni pravi ostali. Roland je od početka bio u našoj ekipi. Još bi k tome uvijek slučajno prolazio mojom ulicom, ili bi sasvim slučajno poslao poruku, i sve te "slučajne" stvari. U to vrijeme sam furala s Markom, i par njih koji se nisu zvali Mark, al to je sad manje bitno. Imala sam neki jadni poslić, ali na plaću se nisam mogla žaliti. Do tad nisam imala ništa, a onda sam dobila barem nešto. Ali uvijek nam ono malo nedostaje, jel? Uspijevala sam pokriti stanarinu i ostatak poslati mami. Sve ostalo dobivala sam od prijatelja-obožavatelja koji su se obožavali nazivati mojim dečkima. Velikih li ljubavi, ni jednog nisam voljela. Ne, nisam bila laka cura. Nikako. To su bila samo drukčija vremena. Ona u kojima bi vam momak skidao zvijezde s neba za jedan jedini osmijeh. Mark i ja smo preživjeli dva ljeta. Kažem preživjeli, jer naša veza, ili kako bi se to već moglo nazvati, više je ličila na neki dio meksičkog scenaria s Pedrom Rodriguezom don Juanom ili tako nešto. On je često posjećivao svoju već-obećanu-drugome prijateljicu, također Ruskinju. A ni ja nisam bila svetica. Mark je, kad zbrojimo i oduzmemo, bio divan prema meni. Svikud me vodio, sve što sam poželja-to sam i dobila. Nasmijavao me, tješio, ljutio, bio lud za mnom. Ali sve je to premalo vrijedilo. I poslije prekida smo ostali dobri prijatelji. Dobro, ostali smo dobri prijatelji do vremena kad je sve s Rolandom postalo ozbiljno.

Imala sam jedno pravilo kojeg se nikad nisam pridržavala. Nema miješanja među dva prijatelja. Tome nikako nisam mogla odoljeti. Vrijeme poslije Marka sam provela kao solerica, opaka solerica. I dalje sam bila u istoj ekipi, ali nitko od njih ako je i pomišljao, nije pokušavao, jer za sve sam ostala "Markova Aleks". Za sve osim jednog. Svaki party, svaki rođendan ili pak motosusret, uvijek se borio za mjesta s kojih će imati potpuni pregled mene. Uvijek je bio tako ugodan u društvu, i uvijek bi ga svi svikud zvali. Trudio se pričati o Hrvatskoj, ono malo koliko je znao, i bio je stvarno simpatičan. Ali mene je užasno živcirao. Slinio bi svaki put kad bih se pojavila, ta pogledavanja, i sve to- djetinje. Hej, ja sam tada već bila odrasla, ili sam se trudila to postati. Tog svibnja su mi javili da je moj tata umro. Onako kako umiru samo sretni ljudi. U snu. Otputovala sam u Hrvatsku i vratila se tek nakon dva mjeseca. Ne znam da li sam ja bila drukčija, ili se pak sve oko mene izmijenilo, ali zaista sam počela gledati svijet nekim drugim očima. Tatina smrt me, neću reći totalno srozala, ali pomogla mi je da shvatim što je to zaista život. Dovoljan je samo jedan trenutak, jedan san, ili jedna java, da sve nestane. Kako god da bilo, to ljeto sam postala mnogo starijom nego što sam ustvari bila.

A Roland je postao nekako, ne znam, neodoljiv. Njegove plave oči su postale još plavije, predivan osmijeh još ljepšim. Usne su mu se popunile, ten potamnio, a kosa posvijetlila. Produžio se za par centimetara i pretvorio u nekog atletskog boga. Možda sve to prije samo nisam stigla primijetiti. Bio je lijep, stvarno je bio lijep. I znao je to nositi. Primijetila sam ja, ali primijetile su i druge curice. Prohodao je sa Sandrom i još bi mu samo ponekad dolutao pogled do mojih očiju. Prepoznala bi taj pogled i u najtamnijim noćima. Uvijek bi osjetila iz kojeg me kuta gleda, i uvijek bi se tom kutu prilagođavala, sasvim "slučajno". Gorilo je u meni tisuću vatra. Jednom prilikom mi se prišuljao iza leđa i na uho šapnuo: "Ne gledajme više tako." Prošao je svojom rukom po mojoj, zapleo se namjerno o mali prst, i pustio. Poklonio mi je osmijeh koji bi slomio i najtvrđi orah i odletio njoj u zagrljaj. Mislim da je zapravo htio reći: "Zakasnila si." I jesam, priznajem. I zato sam ljeto i jesen provela gledajući kako mu ona prolazi prstima kroz kosu, ne ja. Kako njegove ruke grle nju, a ne mene. Božić i Novu godinu sam provela doma, iz čiste solidarnosti prema mami koja je ostala sama. Vratila sam se u siječnju, kao pravi Lessie svojoj staroj ekipi. Mark je još uvijek sanjao o svojoj Ani Karenjini, a Rolnd držao svoju plavušicu za ruku. Pomirila sam se s tom činjenicom  i više mi to nije tako teško padalo. Stajala sam i gledala kako sve oko mene i u meni prolazi, i sve se mijenja.

I dalje sam bila luda, uvijek za žurku, izvana sretna i iznutra očajna. Nije da se hvalim, ali gluma mi je oduvijek išla. A njemu je očito išlo dobro s glumicama. Slavili smo Markov rođendan. Rolandove Sandre nije bilo, i istini za volju, nikad je više nisam ni vidjela. Izašla sam van sa pljugama, ali bez upaljača. Dok sam kopala po torbici u nadi da ću pronaći barem dva kamena kojia bih podkresala plamen, prišuljao mi se iza leđa i zipačem pripalio cigaretu koja mi se od suhog zraka zaljepila za donju usnu. "Ej ti, ne šuljaj mi se vatrom iza leđa." - "Nema na čemu, Aleks." Zapiljila sam se u nebo pokušavajući izbjeći bilo kakav dublji razgovor sa njim. Vrijedilo je pokušati. "Aleks, zašt nije sve ko prije?" - "Ko prije? Ne znam?" - "Pa znaš, ne pričamo, ne zezamo se, čak se ni ne gledamo više." Odjednom sam pocrvenila u obrazima. Da je moje lice tada imalo deset obraza, kladim se da bi svih deset pocrvenilo. "Joj daj Ron, ne zajebavaj." Toliko puta sam razmišljala kako bih mu priznala ako bi mu ikad išta priznalavala. On je tada stvorio savršenu podlogu, a ja sam zajebala s zajebavanjem. "Ozbiljan sam." - "Neka, i ja isto." Izgovorila sam to kao da to i najiskrenije mislim, a on je nasmijeo ko da mi najstvarnije vjeruje i ponovno ušao u kuću. Pripalila sam staru cigaretu novom, i pričekala da se izgubi u masi kad ponovno uđem. Uzalud, mogla sam vječno čekati. Ulovio mi je pogled dok sam ulazila. Poklonila sam mu osmijeh koji nijad prije nisam uvježbavala, i ne znam kakav je to osmijeh bio, ali vrag da ga nosi, pročitao je iz tog osmijeha sve što sam prethodne mjesece krila. Pokupila sam se za bar s par dečkiju i počela trusiti ono što bi mi prvo pod ruku palo. Alkohol je ipak internacionalna riječ. A meni pogotovo nikad nije bila strana. Kad su dečki počeli opako frfljati i lomiti se u koljenima, pokupila sam svoju jaknu i izašla iz kuće. Pred ulazom je čekao tip na crnoj mat R1, sa potpisom Akropovič na spremniku. Ugasila sam čik, i bez riječi se popela na motor. 

I tako sam prvi put završila u njegovom stanu. Ne sanjajući da ću tamo provest tolike iduće godine. Na prvi pogled se moglo uočiti da je neka ženska ruka tu imala svoje prste. Iz svakog kuta mi se rugala po jedna stvar. Način na koji su se zastori slagali sa kožnim kaučem, ili pak komoda sa stolićem i tepih sa zidovima. Dekoracije u kupaoni. Ručnici u samo jednoj boji. Male posudice za začine na desnom zidu kuhinje. Pomislila sam kako bih takvu curu mogla i oženiti, ali nisam komentirala. Ušla sam u spavaću sobu i tako otkrila barem jedan dio tog stana koji je mogao biti samo njegov. Ogromno ogledalo, i veliki krevet iznad kojeg je bio crtež motora, rekla bih Honde, sa brojem 58. "Sviđa mi se. Sam si to nacrtao?" - "Ne, netko drugi je to napravio, na dan kad je poginuo.." - "...Marco Simoncelli?", uzela sam mu riječ iz usta. "Ti znaš? Čekaj, pričao ti je o tome?" Ne, Mark mi nije pričao o tome kako je pošarao zid njegove spavaće sobe. "Prepoznajem brojeve Ron. Znam čitati.." Nasmijao se, nije mogao očekivati da će jedna cura prepoznati vozača po broju. Približio mi se s leđa i mogla sam osjetiti kako mu pogled putuje gore, pa dolje. Prstom je prošao mojom cijelom desnom rukom, od ramena do struka. Dotaknuo je mali crni madež i ponovno se uspeo leđima do vrata. Kao da tu stazu oduvijek poznaje. Kunem se, da taj dan nisam toliko popila, ne znam da li bih mogla uloviti i jedan jedini dah iz pluća. Okrenula sam se ko pijavica i počela mu skidati majicu kao da je porculanska lutka. Oprezno, tiho i polako. Poljubila sam ga, strastveno i nježno, onako kako to rade djevojčice ispod marelice. Te sam ga noći voljela u tom stanu, kao i sve ostale noći poslije te. Nikad ga nisam prestala voljet, pa ni sad. Ni nikad. 

Ono što je iza nas, jednostavno je iznad nas. Poneke situacije se ne mogu izmjeniti, ni da se tisuću puta ponove. Osjećala sam se tako jadno i glupo. Naravno da je znao da ga varam. Znao je svaki put kad bih se vraćala od drugog, kad bi mi usne ostajale crvene i kad bih mirisala na tuđe noći. Kako sam mislila da ću tako nešto sakriti od čovjeka koji me najviše poznaje. Kako sam mislila to odglumit kad on zna svaki moj scenario unaprijed. Kako se osjećaju izdani? Sigurno ne gore od izdajica. Izdala sam ljubav koja mi je sve opraštala, ljubav koja živi samo jednom u milijun života. Da je Ron sada tu pokraj mene, kunem se da bih kleknula na koljena i molila za oprost. Ali samo sad, ni trenutak kasnije. Taj bezobrazni ponos. 

Sada sam ponovno tu gdje sam bila prije toliko godina. Tu pred ovom šumom, tu razmišljajući o stvarima o kojima sam i nekad razmišljala. Sama, bez njega. "Tisuću ljeta..." šapnula sam u vjetar. Da se još tisuću puta rodim, tisuću puta bih odabrala sve ovo. Moj cijeli život. Prije toliko vremena, prije svega pogrešnog i ispravnog što sam učinila, ležala sam s njim na istom ovom mjestu. Pitala sam ga da li će me uvijek tako voljeti. Rekao je: "Ne uvijek." - "A koliko dugo?" - "Ne znam, barem tisuću ljeta."

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 02.04.2018. 17:51h

    Član emilio-iiMerlin0

    Nemojmo se zavaravati.....

    .....Nobelovom nagradom!?

    Jer sje to samo skup siječanja i ništa djelotvorno?!

    A največi štos je da su i Oni koji nam Daju u Oskdicici???

    Ili kada neibsmo Primali................

  • 02.04.2018. 18:05h

    Član emilio-iiMerlin0

    Pošto nam i malo treba......

    .......za aktiviranje Sustava Tumačenja!

    Kao prvo znači da nismo ukorijenjeni u Biću?

    A onda treba i deluzirati iluzioniste i reči  "sve je to oskudica koju i nebismo mogli poimati da nije bilo i izvarednog stanja"!?

    Odnosno..... su se neki jebali i za kurac ako nisu imali i svijetlu budučnost???

    A največi štos je među kučkama otkriti.... kukolj u žitu?? 

  • 02.04.2018. 18:14h

    Član emilio-iiMerlin0

    Tojest je i lako......

    ......ako Mani Gotovac ima Elitni Stan u Zagrebu!

    Shvatiti zašto se je Božidar Alić i zagubio o lokalnoj "la mami"?

    Sve to ipak vodi jednoj velikoj Predstavi..................

    Ali bi rekli neki "ovi se i ne igraju sa smrču".... nego sa vašim glavama!!?

    Tojest..... na sigurno nakon kolebanja?!

SADRŽAJ UPISAO

Član enigma.deMerlin0 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana enigma.de dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Snovi

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

ZDRAVLJE

LJETO

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    Hvala @ptica

    22.07.2018. 18:08h
  • Član pticaptica

    @irida ...vjerojatno ...@mkrmar ...također ...

    22.07.2018. 15:08h
  • Član mkrmarmkrmar

    Želim svima blagoslovljen i mirom ispunjen dan pun ljubavi!

    22.07.2018. 09:16h
  • Član iridairida

    vjerojatno si malo predugo zadržala prst na "pošalji"

    22.07.2018. 00:45h
  • Član pticaptica

    zašto mi se duplaju komentari ?

    21.07.2018. 23:36h
  • Član pticaptica

    @irida ... hvala,a ima jedan lijepi citat Elizabeth Taylor '' Neobično je kako nas godine uće strpljivosti -đto imamo manje vremena - više smo spremni čekati '' :-)

    21.07.2018. 23:35h
  • Član pticaptica

    @irida ... hvala,a ima jedan lijepi citat Elizabeth Taylor '' Neobično je kako nas godine uće strpljivosti -đto imamo manje vremena - više smo spremni čekati '' :-)

    21.07.2018. 23:35h
Cijeli Chat

VJEROVANJA

ALTERNATIVA

MAGAZIN

MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putSajmovi hrane i zdravog življenjaInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Čežnja je uvijek bolja od isprazne navike