da, dobro, znam da nema nikakve veze s mozgom, no bas ove dane dogadaju se stvari koje me opet lupaju po glavi i po tko zna koji put dokazuju da smo samo putnici kroz prostor i vrijeme. kad das otkaz jer ti se ne svida raditi za covjeka koji nema dusu, i ostanes na cesti bez prihoda, onda mjeris svoje bogatstvo nemjerljivim stvarima poput prijateljstva, jer prijatelji i djelovi obitelji koje si biras sam jedino su sto ti ostane kad niceg materijalnog nema!

daklem, stadoh negdje u nekom putovanju kroz prostor i vrijeme, tocnije zaglibih do grla u jako ovozemaljskim stvarima tipa posao i novci, no to nikako ne mjenja razmisljanja niti brlja unaprijed iscrtane planove postojanja. ne , ne mislim da nam je netko napisao zivotnu pricu unaprijed i sad mi, kao biljke odzivimo to sto je receno, ali sasvim sigurno ono sto smo nekad negdje zabriljali,( i ponekad jako ponosni zbog toga mislili da smo face), opalilo nas je po glavi onda kad smo se najmanje nadali. jer, nista se ne dogada iz cistog mira i kaosa. ljudi su, naime, vrlo cudne biljke. ostadoh bez posla prije 4 mjeseca. i kaj onda!? nis, osim spike u glavi tipa: pa koji sam ja krele, pa zar ja zaista nista ne znam i zar zaista nisam u stanju pronaci neki normalni posao s normalnim poslodavcima. i (sorry ne da mi se postivat pravopis) onda je krenula prica....... ja, naime, znam svasta raditi, i u doba studija zivjela sam od svega sto se dalo uciniti rukama, pa je lampica zasvijetlila, i ponovo sam cinila ono sto najvise volim : izradivala srebrni nakit, radila svilene kravate i marame. sva ovozemaljska kreativnost slila se u moje ruke, a narudbe su pljustale. kako? pa svatko od nas ima neke prijatelje, zar ne? i tek tada vidis koliko si zaista bogat. no to nije kraj. tko zna kako je mentalna poruka pristigla do mozga bivsim mojim klijentima, no oni su se pomalo poceli javljati i bila sam stjerana u kut - morala sam ponovno poceti izradivati astroloske karte i prevrtati rune i tarot kako bih (ma zamislite)pomogla drugima da sebe vide onakvima kakvi zaista jesu. vecina nas ima o sebi sliku kakvu si sam nacrta, a da pri tom zaboravlja da je njegova paleta boja uglavnom posebnija od susjedove... i tako pustolovina zvana covjek i njegov um je pocela... to je kao da se sjurite kanjonom tare ili krke, ili pak odjedrite prema jugu uz buru od cca 30 cvorova, gdje vam se na par metara od vas rugaju delfini, i ne cuje se nista do suma vjetra u jedrima i sting iz zvucnika........i tad vam padne na pamet (vasu malu, obicnu) kako je svemir zapravo velik i divan i kako ste vi djelic tog svemira, sto znaci da ste i vi divni.... ili?

vec dugo nisam dijelila misli s ostatkom svemira, i uopće nemam pojma gdje prestaje moj privatni, a gdje počinje općenarodni svemir. uglavnom tako solim pamet ostatku svijeta cinjenicom da ja stvarno znam! kako treba ispravno postojati na ovom svijetu, tu, sada i kako zaista nije važno koliko imaš materije oko sebe. ali uvijek ista pitanja, da li me voli, hoću li imati puno novaca, hoću li biti poznat / a, kada ću se udati!? NIKADA, krelci nijedni! NIJE važno lijepiti, već je važno da NE skidaš pločiče ša žida u kupioni! daklem, kako kaže dvogodišnje dijete, čuvati sve što ne možeš uhvatiti ni za što osim za osjećaj da je to to. pričam priču nečiju - tužnu.. ona voli beskrajno, zauvijek, a on uopće ne kuži kako boli kad nisi doživljen. a ona žarko hoće znati kada će on prići i odnijeti je u narućju daleko.. od stvarnosti.... i kako reći jadnom stvoru da silna energija koju širi nije pozitiva već negativa i da zato njena želj ide sve dalje od ostvarenja, kako takvom stvoru objasniti da treba poželjeti i zaboraviti, jer jedino tako se ostvaruju želje....